Prostori snova
Živa Benčić i Dunja Fališevac (ur.)

oniričko kao poetološki i antropološki problem

Zbornik Prostori snova okuplja dvadeset i jedan tekst inozemnih i hrvatskih znanstvenika koji na različitom književnom materijalu, ponajprije hrvatskom ali i europskom, pa i australskom aboridžinskom s različitih aspekata istražuju temu sna i njegovo oblikovanje i značenje u pojedinom djelu. Zbornik je podijeljen u tri odjeljka. U prvom se nalaze radovi u kojima dominira psihoanalitičko i književnoteorijsko preispitivanje oniričkog, odnosno sna i njegova odnosa s književnošću (R. Lachmann, M. Girardi-Karšulin, V. Žmegač, J. Užarević, L. Čale Feldman). U drugom segmentu nalaze se radovi koji analiziraju temu snova, a grupirani su po kronološkom načelu književnog materijala, od srednjega vijeka, humanizma, renesanse do baroka (M.-A. Dürrigl, N. Jovanović, T. Bogdan, D. Grmača, G. Stanivuković, C. Pavlović, P. Pavličić, M. Tatarin i M. Falski). A u trećem su odjeljku radovi koji se bave snovima i snovitim stanjima tematiziranim u djelima pisaca od razdoblja moderne do danas (D. Fališevac, D. Oraić Tolić, T. Jukić, B. Czapik-Lityńska, A. Zlatar, Ž. Benčić i I. Polak).

Sve tekstove u zborniku okuplja interes za ista ili slična pitanja – zaokupljeni su snom kao poetičkim i antropološkim problemom: granicama svijesti i podsvijesti, funkcioniranjem mašte, prepletanjem sna i jave, istine i fikcije, realističnoga, fikcionalnoga i fantastičnoga, mogućnostima prijenosa sna kao proizvoda nesvjesnog u književni tekst kao proizvod umjetničke svijesti. Iz tih tekstova može se razabrati da su se u književnim djelima od srednjega vijeka do moderne u tumačenju snova nadavali različiti odgovori, da su se snovi tumačili u rasponu od transcendentnog, kao fenomena koji dolazi i pripada nečem ili nekom izvan čovjeka (demijurgu, Bogu, arhetipskom, Animi, kolektivnom nesvjesnom) pa do nepoznatih i skrivenih slojeva pojedinačnog nesvjesnog. I bez obzira kakvi nam se odgovori u tim tekstovima nude, bez obzira povezuje li se san s onim proročanskim, snoviđenjskim ili potisnutim i cenzuriranim ili pak s onim arhetipskim, pokazuje se neupitnim da se u književnom tekstu san uobličuje u različite, nerijetko dramatske forme, u kojima se sanjač pojavljuje i kao pripovjedač i režiser i scenograf i glavni glumac književnog djela. Vjerujemo da će čitatelji u ovim tekstovima naći ne možda odgovore, ali svakako poticaje za daljnja razmišljanja o moći sna kao takvog, a posebice o moći sna u njegovoj sprezi s lijepom književnošću.