Dodirom i svijet poče
Željko Ivanković

"Dodirom i svijet poče" roman je napisan da bi se svijest prožeta minulim i da bi se minulo prožeto sviješću, koja zapravo dovršava život, daje mu konačan oblik. Stoga u ovom romanu zbivanja bivaju prirodno raspoređena u komentare koji obuhvaćaju i ja i ne-ja kao dijelove jednadžbe koja kaže da nas nema ni u nama ni u svijetu, nego u neprestanim susretima tih dviju veličina.

Humoristički ton knjige većinom proistječe iz apsurdnosti i paradoksalnosti ratne situacije koju čovjek ne može razumski rastumačiti. Budući da rat izravno uništava bas sve norme, kodekse i konvencije, budući da uspostavlja logiku koja čovjeku koji je svoju duhovnost oblikovao na lijepim umjetnostima, a Što je s Ivankovićem slučaj, jednostavno ne može biti prihvatljiva, nužno je poslužiti se smijehom.

Ivanković razvija čak četiri važna ženska lika, od kojih su dva uglavnom, a treći posve, tek funkcije, ali je prvi projektiran kao uvjerljiva osoba čiji motivacijski
i instinktivni potencijal nije papirnat.

U tom pogledu Ivankovićeve priče na podlozi lokalnog ili fantastičkog kronotopa vrše neku vrstu dekonstrukcije lokalne kulturne tradicije, a ponajbolje medu njima dostižu same estetske vrhunce bosanskohercegovačke prozne produkcije na granici stoljeća.