Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga carstva u ranome novom vijeku
Željko Holjevac

Knjiga je dostupna i u mekom uvezu.

Teško je pobliže odrediti kada točno počinje krajiška povijest. Vojna krajina nikad nije bila formalno osnovana. Ona je nastala postupno. Početci krajiškog ustroja sežu u 15. stoljeće, kada je Ugarsko-hrvatsko Kraljevstvo u vrijeme vladavine Žigmunda i Matijaša Korvina pokušavalo uspostaviti obrambeni pojas protiv Osmanlija duž svoje jugoistočne granice. Tako je kralj Matijaš Korvin neposredno nakon pada Bosne pod osmansku vlast 1463. osnovao Jajačku i Srebreničku banovinu koje su trebale štititi jugoistočnu granicu Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva. U začetke vojnokrajiškog ustroja ubraja se i osnivanje Senjske kapetanije 1469. te njezino širenje na susjednu Gacku s Otočcem i na brinjski kraj potkraj 15. i u prvoj polovici 16. stoljeća. Nakon krbavskog rasapa 1493. i osobito poslije mohačkoga sloma 1526. započelo je sustavnije organiziranje Vojne krajine. Na to su napose utjecale dvije stvari.
Prvo, dolaskom Habsburgovaca na ugarsko-hrvatsko prijestolje 1526./27. dobiveno je respektabilno zaleđe (Sveto Rimsko Carstvo) koje je moglo osigurati potrebnu vojnu i logističku pomoć, bez čega se dugoročnije ustrajavanje oslabljenih ugarskih i hrvatskih staleža u obrani vlastitih zemalja od osmanskoga zaposjedanja činilo bezizglednim. Nije slučajno knez Bernardin Frankapan u poznatom govoru (Oratio pro Croatia) pred njemačkim državnim saborom u Nurnbergu 1522. istaknuo: „Mi učinismo što se moglo učiniti, ali dalje već ne možemo opstati bez vaše pomoći jer smo posve iznemogli". Obraćali su se Hrvati s molbama za pomoć i na druge adrese, npr. rimskom papi. Nije se ipak moglo realno očekivati da bi materijalna i moralna potpora koju su povremeno dobivali iz tih odredišta mogla prerasti u učinkovitije i pouzdanije jamstvo njihove održivosti pred osmanskom navalom. Čak ni slavonski staleži nisu u početku bili poduzetniji u obrambenim aktivnostima, jer je osmanska opasnost znatno prije zaprijetila Hrvatskoj nego Slavoniji. Laskavi naziv „predziđe kršćanstva" (antemurale chhstianitatis), kojim su se kitili ne samo Hrvati nego i drugi narodi (npr. Mađari i Poljaci) koji su se u ranome novom vijeku također suočili s osmanskim izazovom, nije mogao biti napose djelotvoran u situaciji u kojoj je ponestajalo opipljive snage (ljudstvo, novac, oružje, organizacija i dr.), prijeko potrebne za uspješno ratovanje.