Osamdesetih i početkom devedesetih, Žarko Laušević slovio je za jednog od najboljih i najzaposlenijih jugoslavenskih glumaca.
Diploma na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti, niz kazališnih uloga, filmski debi, TV serije, filmovi (sjećamo se Šilje iz Sivog doma ili Šmajsera u Crnom bombarderu), naslovnice, prestižne nagrade... Sve su to scene koje su se u životu Žarka Lauševića nizale s nekakvom čudesnom lakoćom, kao da je njegov put do glumačkog Olimpa već odavna zacrtan, kao da mu je predodređen. Kao da se podrazumijeva da mu je mjesto na samom vrhu. Neosporan talent, mnogo truda i odricanja činili su svoje.
A onda je svoje rekla i Sudbina.
Usred birtijaške kavge, u sekundama koje će mu odrediti život, Laušević je od velikoga glumca postao – dvostruki ubojica.
Žarko Laušević nije napisao autobiografiju. Autobiografije se počesto uljepšavaju, gdjekad gomilaju hvalisave podatke iz života svojeg poznatog autora, nude objašnjenja i izlike.
Laušević to nikako nije učinio.
On je na papir stavio sve. Svoje misli, prezire, dane i bjegove. Svoje strahove, svoju utrobu. Ne traži time oprost, niti želi da ga razumijemo.
Samo nam dopušta da se uvjerimo kako je u nekim situacijama možda najgore – ostati živ.
Nakon kobne noći i nakon što je ustrijelio dvojicu mladića, a trećeg ranio, Laušević je robijao četiri godine i sedam mjeseci. No, u listopadu 1999. godine, vijeće Višeg suda u Podgorici izreklo mu je presudu od četiri godine zatvora pa je pušten na slobodu. Po toj je presudi proglašen krivim s obrazloženjem da je u obračunu ipak prekoračio nužnu obranu. Laušević tad napušta Crnu Goru i odlazi u Ameriku. Sakuplja krhotine svog života i počinje sve iznova.
Istodobno se u njegovoj domovini nastavlja sudski postupak na Vrhovnom sudu. U ožujku 2001. godine ta, viša sudska instancija, donosi pravomoćnu presudu po kojoj ga se osuđuje na 13 godina zatvora. Točno osam godina poslije, u ožujku 2009. godine, Lauševiću prijeti opasnost da iz Amerike bude izručen Srbiji, čiji je državljanin, i da tamo nastavi služiti kaznu. No, kako je u međuvremenu legalizirao svoj boravak u Americi, sud u New Yorku pušta ga na slobodu, a srbijanski predsjednik Boris Tadić odlučuje ga pomilovati.
„Naravno, ja nisam slobodan čovek. Čovek koji je ubio nikada više ne može biti slobodan. Sloboda više nikada ne može biti moja reč. Sloboda je pravo drugih da kažu šta misle o meni, sloboda je da me slobode, svojataju, mrze i mrcvare. A ja sam više i ne znam šta uopšte i znači ta reč. Je li to možda samo sećanje da sam jednom kao dete trčao oko Biljarde, bio srećan.
Ili je sloboda onaj trenutak kad sam odlučio da napišem ovu knjigu.“
