Slova su razne izvijucane, veće ili manje crtice...
Zvjezdana Čagalj

Da ne želi izgubiti vezu s korijenima Zvjezdana Čagalj pokazuje i uvodnim, dijalektalnim stihovima koji na tom mjestu ne stoje kao znak osporavanja standarda koliko kao most približavanja, kao čarobna izoglosa zavičajnosti iz koje svijet onda ima pravo na sve svoje bliže i dalje ekskurze.
Iz iskustva znajući da su djeca vizualna bića, Zvjezdana Čagalj ovaj put svojoj publici nudi kolorirani svijet, boju po boju. Želi je na taj način uvjeriti u ono što je upravo na temelju toga i sama spoznala, da je svijet velika šarena slikovnica u kojoj bi sivo (ne kao boja nego kao stanje, što ne zahvaća samo duh nego i ekonomiju) moralo imati što manje mjesta. Za svaku od svojih boja podastire ona i anketni dokaz - paletu dječjih viđenja i osjećanja svijeta u vezi s dotičnom bojom.
Zbirka poezije Zvjezdane Čagalj znači ponudu maloj i velikoj djeci, a istodobno i onima koji su, negdje intimno u sebi, sretno očuvali svoje djetinjstvo. Shema tog pjesničkog poziva na sudioništvo skercozno dodiruje praktične, znanstvene čak i egzistencijalne razloge, pa stoga diskretno posjeduje didaktični dodir, kao nekakav iskustveni credo koji, barem prividno, uvažava stvarnost. Međutim, taj postupak nastoji obujmiti konkretne zornosti u jedinstvo, a zatim ih podrediti emocionalnom doživljaju svijeta u kojemu više nema diktature fizičkih zakonitosti.