Internistička onkologija
Zrinka Mršić-Krmpotić, Anton Roth

Internistička onkologija jedna je od najmlađih grana interne medicine i nema dugu tradiciju kao što je to slučaj s mnogim drugim specijalnostima i subspecijalnostima u internoj medicini. Zbog toga je na svom razvojnom putu nailazila, ali i još uvijek povremeno nailazi na nerazumijevanja, pokušaje njezina nepriznavanja, što je sve posljedica neshvaćanja nužne multidisciplinarnosti u liječenju onkoloških bolesnika. Njezin je razvoj posljednih dvadesetak godina začuđujuće brz, obilježen stalnim poboljšanjem liječenja onkoloških bolesnika, Što je poglavito posljedica brojnih novih, vrlo učinkovitih citostatika, velikoga broja novih kombinacija citostatika i čitava niza novih spoznaja (genska terapija, molekularna terapija, primjena vakcina, da se spomenu samo neka), ali i korjenitih promjena u pristupu onkološkom bolesniku.
Početci internističke onkologije datiraju od prve polovice petoga desetljeća prošloga stoljeća kad je u Drugome svjetskom ratu uočeno da dušikov plikavac (bojni otrov iperit) uzrokuje izrazitu hipoplaziju koštane srži i limfatičnog tkiva. Klinička ispitivanja te pojave dovela su 1943. godine do prve primjene dušikova plikavca u liječenju Hodgkinove bolesti (Yale-New Haven Medical Center) a prvi rezultati ispitivanja objavljeni su godinu dana nakon završetka Drugoga svjetskog rata, 1946. godine. Od svojih početaka, posebno od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, internistička je onkologija prošla uspješan put do svog priznavanja, tako da je danas jedan od kamena temeljaca u liječenju onkoloških bolesnika. Priznata je kao posebna specijalizacija ili subspecijalizacija interne medicine u Sjedinjenim Američkim Državama, većini europskih zemalja, ali i u drugim dijelovima svijeta. Potpuno novi pristupi u liječenju onkoloških bolesnika koji su se razvili posljednjih godina i koji već ulaze u rutinsku primjenu dodatno će afirmirati internističku onkologiju.