Kao kad progutaš brdo balona
Zoran Malkoč

Slavonska urbana fronta, točnije njeni subkulturni krakovi, pojavom Zorana Malkoča (1967., Nova Gradiška) i njegova romanesknog debija "Kao kad progutaš brdo balona", čini se, najzad dobiva svog proznog ovjerovitelja. Malo je tko, naime, iz domaće ravnice dosad tako tratio život u nečinjenju, razornoj i punokrvnoj melankoliji, koju histerično smjenjuje bunt prividnog aktivizma kao Malkočev gnjevni i landrajući (anti)junak, kreirajući neponovljivu razglednicu moderne Slavonije. Junak bez imena i looseri i marginalci sa svojim osobenim »filozofijama«, protjerani na egzistencijalne goleti, na svakoj stranici ove knjige, postholokaustičnom društvenom pejzažu udahnjuju život bilo da ga osmišljavaju ili obesmišljavaju nasiljem nad drugima ili samima sebi. Malkoč se upravo u tim sugestivnim točkama psiho-fizičkih lomova svojih likova potvrđuje kao nepatvoreni pisac. Njegovu iznimnost uočavamo u načinu na koji smjenjuje gotovo lirske, meke i fluidne sekvence s bujicama divlje, neobuzdane surovosti koje najčešće poentira silovitom psovkom kao komentarom grube stvarnosti. Pritom piščev agresivni, zabavan i ogoljen jezik i njegova drukčijost funkcionira kao samostalan idiom koji najneposrednije zasijeca u mentalnu i emocionalnu »pozadinu« protagonista.
Negdje između Welshove halucinantnosti i mahnitog ritma kojim sugerira rasap i kaos i Radakovićeve anarhoidno-psovačke ode autsajderima i margini, kola i diskretno buja Malkočeva energija, koja čas grije čas hladi doista rijetkim osjećajem svijeta i literature.