Ekstraeseji - od Krleže do Joycea
Zdravko Zima

Ekstraeseji objedinjuju pisce kojima je Zima u godinama vlastitog stasanja na ovaj ili onaj način plaćao ceh, pisce koji su ga formirali ili deformirali te, napokon, pisce koji su bili i ostali njegova trajna fascinacija. Ako je posrijedi hrvatska književnost, onda se ta konstatacija ponajprije odnosi na Krležu i neka druga imena, iako je Zimin intimni favorit Matoš. Posebnost rukopisa prepoznaje se u paralelnim portretima (Krleža i Freud, Matoš i Tenžera, Krleža i Petrak), kojima su mogući model Plutarhovi “Usporedni životopisi” (Vitae parallelae), što ih je u recentnoj publicističkoj praksi do majstorstva doveo Zvonimir Berković. Na ljestvici autorovih preferencija povlašteno mjesto pripada također Edvardu Kocbeku i Danilu Kišu. Na kraju, umjesto epiloga, nude se tekstovi o Thomasu Bernhardu i Jamesu Joyceu, piscima kojima se Zima uvijek vraća, podjednako zbog njihova artizma, duboko ucijepljenog osjećaja azilantstva i radikalne pobune protiv svih autoriteta. Od prve do posljednje točke, od Krleže do Joycea, istodobno bliskih i dalekih kao što su bliske i daleke Hrvatska i Irska, Zimini tekstovi osebujan su apel za takvu vrstu razumijevanja koja, zagovarajući nezamjenjivost književnosti, zagovara nezamjenjivost ljudske sudbine. Zato su Ekstraeseji uistinu ekstraeseji. Takvi su zbog izabranih imena, načina elaboracije i mozaikalne strukture. Pojedinosti vode prema cjelini, a cjelina prema pojedinostima, zrcaljenim u onome u čemu vrijedi samo jedan ali presudan kriterij: vrhunsko umijeće pisanja.