Kolači i pivo
William Somerset Maugham

Razmišljajući o ovom romanu, prvobitno sam ga bio zamislio kao novelu i to ne baš jako dugu. Evo što sam zapisao kad mi je ta ideja pala na um: 'Zamoljen sam da zapišem sjećanja na poznatog romanopisca, prijatelja iz djetinjstva, koji sa svojom jednostavnom suprugom, a koja mu je jako nevjerna, živi u W, gdje piše svoja velika djela. Kasnije se ženi sa svojom tajnicom, koja ga jako pazi i brine se za njega, te od njega stvara uglednu i slavnu osobu. Promišljam nije li on, čak i pod stare dane, nemalo uznemiren što se od njega stvara značajna veličina'. U to doba pisao sam seriju novela za Cosmapolitan. Prema ugovoru, one su trebale imati između tisuću dvjesto i tisuću petsto riječi, kako s ilustracijama ne bi ispunile više od jedne stranice časopisa. No ja sam si uzimao izvjesnu slobodu, pa se ilustracija protezala i na drugu stranicu, a ja sam tako dobio malo više mjesta. Mislio sam da će ova priča također poslužiti u tu svrhu, ali sam je ostavio po strani da je kasnije iskoristim. Ipak, dugo sam razmišljao o Rosienu karakteru. Već sam godinama želio o njoj pisati, no nikad mi se za to nije pružila prilika. Nisam mogao smisliti okvir u kojem bi se za nju našlo odgovarajuće mjesto i već sam počeo sumnjati da ću ga ikad i naći. No, nije mi baš ni previše stalo. Karakter u piščevoj glavi, onako nenapisan, ostaje njegovo vlasništvo. Misli mu se stalno na nj vraćaju i dok ga stvaralačka mašta postupno obogaćuje, on uživa u neobičnom zadovoljstvu osjećajući da tamo, u njegovim mislima, netko živi raznolikim i ustreptalim životom, ovisan o njegovoj mašti, a ipak na neki čudno svojeglav način neovisan o njemu. Ali, kad se taj karakter stavi na papir, on više ne pripada piscu....