Novi anđeo
Walter Benjamin

Pripovijeda se: Potemkin je patio od teških depresija, koje su se ponavljale manje-više redovito i tada mu se nitko ne bi smio približiti, a ulaz u njegovu sobu bio je najstrože zabranjen. Na dvoru nisu spominjali tu tegobu, napose se znalo da svaki spomen na to izaziva nemilost carice Katarine. Jedna takva kancelarova depresija trajala je izvanredno dugo. Izazvala je ozbiljne neprilike; u arhivima su se gomilali spisi, carica je zahtijevala da budu riješeni, a to je bez Potemkinova potpisa bilo nemoguće. Visoki činovnici nisu znali što činiti. U to vrijeme banuo je slučajno beznačajni mali pisar Šuvalkin u predsoblje kancelarove palače, gdje su se okupljeni državni savjetnici, kao obično, jadali i tužili. »Sto je, ekscelencije? Kako mogu biti na službu ekscelencijama?« javi se žustri Šuvalkin. Objasniše mu slučaj i izraziše žaljenje što ne mogu prihvatiti njegovu pomoć. »Ako je samo to, moja gospodo«, otpovrže Šuvalkin, »prepustite spise meni. To vas molim«. Državni savjetnici, koji nisu mogli ništa izgubiti, pristanu, a Šuvalkin se sa svežnjem spisa pod rukom uputi galerijama i hodnicima prema Potemkinovoj ložnici. Ne kucajući, čak i ne zastajući, pritisnu kvaku. Soba nije bila zaključana. U polutami sjedio je Potemkin na svojoj postelji, grizao nokte u otrcanom kućnom haljetku...