Berlinsko djetinjstvo oko 1900.
Walter Benjamin

Walter Benjamin postao je tijekom zadnjih desetljeća jedno od ključnih imena humanistike. Krećemo li se područjem proučavanja moderniteta, statusa umjetničkog djela, filmske teorije, filozofije povijesti, teorije popularne kulture ili kanonske književnosti, teško da ćemo moći zaobići njegovo ime. Ovakva je situacija s jedne strane odraz širine njegovih interesa te lucidnosti s kojom je o odabranim temama pisao. S druge je strane ona odraz Benjaminove svijesti o tome kako baviti se filozofijom ili kulturalnom teorijom uvijek prvenstveno znači baviti se pisanjem. Sklonost da se izražava metaforom, slikom ili aluzijom prije nego sistematičnom argumentacijom te inzistiranje na minucioznom stilu prije nego na strogosti izlaganja, čine Benjaminove tekstove - koji se uvijek smještaju između filozofije i književnosti - područjem povlaštenog znanja te nikad ne dopušta njihovo jednoznačno ili konačno dešifriranje. U Berlinskom djetinjstvu oko 1900. upravo je ovaj “ostatak književnosti” dominantan element; Benjamin se u ovom tekstu vraća autobiografskom diskursu te pruža lirsku viziju djetinjstva na prijelazu stoljeća u bogatoj berlinskoj obitelji. Međutim, ova naizgled partikularna i osobna tema, osim što lucidno svjedoči o velegradskoj kulturi navedenog razdoblja te već samim time tvori povijesno izrazito zanimljiv tekst, istovremeno dodiruje, evocira, i naznačava niz filozofskih i socijalnih tema: pitanje konstituiranja i brisanja subjekta kroz sjećanja, sjenu klasnih nepravdi, mogućnost pravedne reprezentacije povijesnog trenutka te odnos mesijanizma i modernosti. Krećući od literarnog žanra, Berlinsko djetinjstvo oko 1900. radikalno utjelovljuje tenziju koja se pojavljuje između književnosti i filozofije te čini obje mogućima. Benjamin time anticipira i jednu od ključnih tema poststrukturalističkog pokreta te ostaje modernji nego ikad.