Ulicama kružim ne bih li se sreo
Vojo Šiljak

Ova knjiga spomenar je i spomenik jednoj generaciji i epohi unutar pol stoljeća, nikako zlatnoj, ali po mnogočemu blistavoj, za kojom mnogi još uvijek žale i često ju prizivaju, po dobru spominju u obiteljskim i poslovnim razgovorima, u kulturnim krugovima. S druge pak strane, ova je knjiga i oštroumni zapis o "novom dobu" i "javnim djelatnicima", o veličini malenih i bijedi velikih, o jednostavnosti i ljepoti života, kada ga se živi otvorena srca i bez kalkulacija – ne daj bože naknadnog švercanja vlastitog života – čestito i pošteno (...)

U svakoj od nanizanih 380 priča, najmanje jedno ili dva, a ponegdje i više lica, iz prve ruke i u prvom licu jednine, kao krunski svjedoci i sudionici pričaju i svjedoče – a trača i prostakluka nigdje i nijednog! Nema ogovaranja i vulgarnog podbadanja, bilo da se radi o mrtvima, bilo o živima, ispred ili iza plota, ispred ili iza zastora, ispred ili iza kamere, prije ili poslije predstave (...)

Ovaj Vojin liber memorabilium došao nam je u ruke u pravi čas, u vremenu bez stila i kriterija, estetskog i etičkog, u momentu kada nas muče egzistencijalističke brige i esencijalističke dileme; došao je na vrhuncu pretvorbenih i tranzicijskih vremena, opasnih veza kojima je strano svako gospodstvo i čast, uzvišenost duha i ljudsko dostojanstvo, a ispraznost u našem društvu i kulturi postali su in. Stoga jamčim da će vas ova antologija vedrog duha obradovati i oraspoložiti, ma kojem naraštaju čitatelja pripadali.

Božo Rudež