Ujević u raju svoga pakla
Vlatko Pavletić

Drvo sačinjava organsku cjelinu s tlom i klimom i s cijelom okolinom s kojom je povezano nevidljivim nitima uzroka i posljedica.
Prema Carlu Gustavu Jungu, svaka »osobna kauzalnost ima s
umjetničkim djelom toliko zajedničkog koliko i zemlja s biljkom iz koje raste« (Labirint u čovjeku).
Svaki je književni opus, dakle, osebujno drvo, konzistentno u sebi i uvjetovano brojnim objektivno utvrdivim unutrašnjim predispozicijama i vanjskim relacijama.
Postoje kritičari koji se zadovoljavaju užitkom što ga nalaze u zrelim plodovima na granama, ali postoji i imperativ integralnog kritičkog pristupa djelu koji nas upozorava na organsku cjelinu stabla, te na zavisnost ploda od klime, od vrste drveća i od svojstava osnovnog humusa.
Kao i drvo, svaki opus ima svoju krošnju Što nadire uvis i dostiže određeni obujam, a krošnja je pak glava stabla kao što su njegovi korijeni zapravo pandže kojima se ta neobična zvjerka-voćka drži za zemlju.
Kad zna sastav zemljišta, stručnjak može nagađati i pogađati, koja će flora na njemu najbolje uspijevati. Kad pak sazna da negdje dobro uspijeva određena vegetacija, isti će stručnjak znalački navesti uvjete koji mora da postoje tamo gdje ta dobro proučena vegetacija uspijeva. Tako se i o književnim opusima više može kazati kad se dobro prouči humus iz kojeg izrastaju i kad se saznaju sve relevantne činjenice svrstane u tri glavna sloja: na razini korijenja, na razini debla, i na razini krošnje.