Obuzdani gnjev
Vlatko Pavletić

Znakovi i strukture u književnoumjetničkim djelima I.G.Kovačića

Vlatko Pavletić (Zagreb, 2.12. 1930. - Zagreb, 19.9. 2007.) bio je hrvatski akademik, teoretičar književnosti, esejist, kritičar i političar.

Pučku školu i gimnaziju je završio u Zagrebu, isto kao i Filozofski fakultet gdje je 1955. diplomirao književnost i hrvatski jezik. Od 1960. je docent, a potom redovni profesor na Akademija dramske umjetnosti|Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je predavao semiotiku i književnost jugoslavenskih naroda.

Još u mladosti se bavio književnošću, te je 1951. postao član Društva hrvatskih književnika.

Od 1965. do 1967. bio je član [[Savez komunista Hrvatske|Saveza komunista Hrvatske], odakle je izbačen kao hrvatski nacionalist, odnosno jedan od ko-autora Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika. Ostao je aktivan u Matice Hrvatske, a početkom 1972. godine, nakon sloma Hrvatskog proljeća, je uhapšen "zbog pokušaja rušenja i promjene državnog uređenja". Osuđen je na godinu i pol dana zatvora.

Po izlasku iz zatvora je doktorirao 1975. godine, a 1987. postao je članom tadašnje JAZU.

Od 1990. je kao član Hrvatske demokatske zajednice služio kao umjetnički direktor "Jadran filma" i zamjenik predsjednika Vijeća za telekomunikacije. Od 1995. do 2000. je, pak, bio član Predsjedništva do 2000. godine.

U jesen 1995. je imenovan za predsjednika Hrvatskog sabora. Na tom mjestu ga je u jesen 1999. zatekla bolest predsjednika Franje Tuđmana zbog koje on nije mogao vršiti dužnost. Sabor je hitno izglasao ustavne promjene temeljem kojih je predsjednik Sabora u slučaju spriječenosti postao privremeni vršitelj dužnosti državnog poglavara. Tako je Pavletić postao drugi po redu predsjednik Republike Hrvatske.

Na tom je mjestu ostao dva mjeseca, prepustivši ga Zlatku Tomčiću predsjedniku novog saziva Sabora, izabranog na izborima 3.1. 2000. U novom sazivu Sabora Pavletić je dobio mjesto potpredsjednika.

Iz politike se službeno povukao 2004. godine.