Ljubavne priče iz grada kraj mora
Vlatko Ivandić

Ivandić se vrlo spretno uhvatio u prozni koštac i s urbanom antropologijom s početka dvadeset prvoga stoljeća, protokom vremena koji dominira u većini priča i s tranzicijskom otuđenošću koja je uvučena u kamene pločnike jednoga razigranog grada uz more. (Helena Sablić Tomić, Vjesnik)

Kada bi Robert Altman, da je živ, snimao film prema Ivandićevim pričama, bili bi to "Kratki rezovi 2". On bi Ljubavne priče iz grada kraj mora složio tako da bi se sinkrono odvijale, sve dok kroz kaleidoskop ljudi i događaja ne bismo ugledali ono bitno čime se Vlatko Ivandić bavi u svakoj svojoj knjizi: odnos muškarca i žene u svojoj punini, ali i jednostavnosti. Od početka svoje literarne karijere Ivandić piše ljubavne romane i priče. S tom opsesijom pisanja o ljubavi on postaje "težim" i "tvrđim" od bilo kojeg "stvarnosnog" prozaika, jer se ne plaši oštrih rubova, slomova i smrti kao velikog i mračnog finala ljubavi. Upravo smrt glavnog lika čini neke njegove priče krajnje potresnima, dok smo u drugima, u kojima se naizgled ne dogodi baš ništa osim što protagonisti popiju kavu, svjedoci nerealiziranih, ne manje napetih odnosa što će ostati u glavama junaka kao neka mračna mjesta kojima će se vraćati u besanim noćima.
Veličina je ovih kratkih priča - svaka, osim posljednje, nosi neko žensko ime - u tome što se u svakoj dogodi rez, u svakoj je lik taknut nečim neumitnim, čije će tragove nositi dok bude živ, l premda bi se reklo da knjigom defiliraju Puljam i Puljanke, slaveći pritom svoj grad kraj mora, u njima bi se mogli prepoznati Tristan i Izolda, tragični Wagnerovi junaci. Naravno, ova knjiga nije uopće natopljena Wagnerom, nego rock'n'rollom.