Logor Krndija 1945. - 1946.
Vladimir Geiger

Svršetkom Drugoga svjetskog rata, u svibnju 1945., za poražene zemlje nastupilo je vrijeme podnošenja odgovornosti. Poslijeratna sudbina Nijemaca i Austrijanaca, a posebice folksdojčera u istočnoj i jugoistočnoj Europi, bila je vezana isključivo uz ishod rata i propast Trećega Reicha.
Kako to najčešće u povijesti i biva, većinom su i uglavnom trpjeli i stradavali obični, mali ljudi, najčešće nedužni ili malo krivi. Sudski procesi stvarnim krivcima ili navodnim krivcima, koji su uslijedili, bili su pretežno politička farsa. U stvaranju mitske slike povijesti, pobjednici su sebi pripisali ulogu Dobra, a poraženima ulogu Zla.
Nakon Drugoga svjetskog rata komunistička vlast u Jugoslaviji pripadnicima njemačke manjine konfiscirala je imovinu i oduzela etnička/nacionalna i građanska prava. Proglasivši folksdojčere kolektivnim krivcima i neprijateljima, komunistička vlast ih je progonila, uhićivala i zatvarala u logore. Ako bi se pažljivije obradili podaci koji govore o stradanju hrvatskih i jugoslavenskih Nijemaca, došli bismo do zastrašujuće istine. Naime, u jugoslavenskim je logorima, od potkraj 1944. do početka 1948., od preostalih oko 195.000 folksdojčera bilo internirano oko 170.000 osoba njemačke narodnosti. U poslijeratnim jugoslavenskim logorima, od bolesti, iznemoglosti, gladi i zime umrlo je ili ubijeno oko 60.000 osoba, uglavnom staraca, žena i djece, samo zato što su bili Nijemci ili podrijetlom Nijemci.