Autobusni ljudi
Vesna Biga

Dnevnici 1991. - 1995.

Moj je muž, godinu dana pred rat, dobio posao profesora na beogradskom Filozofskom fakultetu. Odlučili smo bili
da i dalje živimo u Zagrebu, a da on u Beograd putuje povremeno — držati predavanja i ispite. No, kako se rat zahuktavao, pokazalo se da od te odluke nema ništa, granice su postajale sve »tvrđe«, život unutar njih sve rizičniji, tako da smo se na koncu našli u dvije države, on u Jugoslaviji, ja u Hrvatskoj. Jedina mogućnost održavanja koliko toliko zajedničkog života bila su moja putovanja. Tako sam se, svojim izborom, i sama donekle našla u sveopćem bubnju balkanske lutrije rata, putujući, doduše njegovim rubovima, ali iza kojih se jasno ocrtavala pomama bojišta. Rat se vodio u Hrvatskoj, zahuktavao se u Bosni, koja je, poput bolesno otečenog trbuha, svojim teškim disanjem neprestano pritiskala noći autobusnih ljudi.