Azbuka za neposlušne, najpoznatiji roman Venka Andonovskog, tjera nas da se osjećamo poput djeteta kojemu se ponovno čita bajka ili legenda i da se sada, zatečeni u atmosferi poznatoga ali davno zaboravljenoga, prisjećamo slika i osjećaja koji prate takav narativ. Svijet u kojem živimo Andonovski u romanu alegorijski prikazuje kao lijep i tajanstven kovčeg u koji pohranjujemo svoje tajne, dragocjenosti i uspomene te ga nerijetko svima ponosno pokazujemo; metaforički, čovjek u kovčegu, valjda kao njegova najveća vrijednost, odlazi na posljednji počinak.
Svako poglavlje započinje slovom feničkog pisma i razvija autentičnu priču o sukobu dobra i zla. Priča je smještena u 863. godinu, u manastir Polihron, prije odlaska Svete braće u misiju u Moravsku. Prijelomno je to, gotovo apokaliptično vrijeme: riječ, slovo, kultura, sve je u krizi i to je prava prilika za završetak jednog kozmičkog ciklusa i započinjanje drugog. Hoće li se u tim mijenama srušiti dotad izgrađene vrijednosti? Dogodilo se upravo to – zlo nadjača, a dobro zanijemi, ljepota ustuknu pred brzinom i pohlepom, pravda pred nepravdom, a nepismenost zamijeni pismenost – tako da se stvari mogu privremeno smiriti i uravnotežiti. Azbuka za neposlušne roman je u kojem je, suprotno od Biblije, ideja poslušnosti demonska, a ideja neposlušnosti božanska. Zlo zahtijeva poslušnost. Što se uopće promijenilo od srednjeg vijeka do danas?
* * *
Svako jutro učenici su zatjecali knjige u sasvim drukčijem položaju nego što su ih ostavili; ako, na primjer, bijahu na posljednjem retku slova, izjutra su zatjecali slovo ispisano do sredine, ali sasvim drukčijeg rukopisa. Iz toga otac Eftimij izvuče zaključak da netko navečer ulazi u seminar i uz pomoć neke čudne radnje, bez struganja nožem, briše ono što su učenici načinili, a zatim svojom rukom, ali veoma sporo ispisuje isti rukopis sa slovima lijepim! Brzi Eftimij ubrza svoje vladanje jer brzima je jedino brzina poslušna, i zato meni bez mnogo razmišljanja zapovjedi da zaključam Varlaama u njegovu ćeliju i predam mu ključ. Zatraži, isto tako, da Varlaamu oduzmem drugi ključ od seminara i predam ga njemu.
* * *
Zatim, svu u grču, svezaše Nun, onu što cijelu noć spavaše neporočno, s nevinim i sretnim osmijehom kraj nogu svoga čovjeka, spasitelja svoga, pa je uplašenu, problijedjelu, uplakanu potjeraše putom. Za njom potjeraše i Lijepoga s rukama odzada vezanima, a za njim i Varlaama; a kad Natanail Poslušni šapne nešto ocu Eftimiju, ovaj pozove starješinu stražara i uvede ga u seminar. Stajaše tamo iznad knjige s rukopisima Mihaila Neporočnoga, Glagoljivim što ga zvaše, jer mu jezik dugačak bijaše i neposlušan, i čitahu slovo stida, a Natanail Poslušni napravi se gnjevan, ali duša mu se radovaše jer je uspio da se ne otkrije lukavstvo njegovo; pa potom svezaše i Mihaila i potjeraše ga putom kojim iđahu: učitelj njegov, učitelj moj i žena ničija.
* * *
Venko Andonovski (1964), romansijer, dramski pisac i teoretičar književnosti. Profesor je makedonske i hrvatske književnosti, naratologije, semiologije, komunikologije i kulturologije na Filološkom fakultetu u Skoplju. Najčitaniji je makedonski pisac i najizvođeniji makedonski dramski autor u posljednjih dvadesetak godina. Autor je više desetaka knjiga različitih žanrova. Dobio je sve makedonske nagrade za prozu, dramu i kritiku te mnoge međunarodne nagrade. Romani i drame su mu prevedeni na dvanaest jezika.
