Udovica Clicquot
Tilar J. Mazzeo

VEUVE CLICQUOT (Udovica Clicquot) danas je sinonim za glasoviti šampanjac prepoznatljive žute etikete. (Tvorci etikete tu su žutu opisali kao boju žumanjka jaja od kokoši s francuskih seoskih imanja.)
Puno djevojačko ime žene koja je dugo ostala skrivena iza žute etikete šampanjca je Barbe-Nicole Ponsardin. Barbe-Nicole rodila se u Reimsu, srcu Champagne, 1777. godine u obitelji bogatih trgovaca tekstilom. U tom gradu, poznatom po katerdali Notre Dame de Reims, u kojoj su se krunili francuski kraljevi, provela je i život. Dakako, ne računajući povremene boravke u njezinim raskošnim dvorcima i palačama okruženima vinogradima. Mlada se udala za Francoisa Clicquota i s njim započela vinarski posao. No, sa samo 27 godina ostala je udovica U krutom francuskom okruženju početka 19. stoljeća, u kojem je ženi mjesto u kući uz obitelj, kao udovica i formalno je smjela nastaviti obiteljski posao. S nevjerojatnom strašću ona mu se posvetila, ugradila u njega svu svoju upornost, odvažnost, vizionarstvo i spremnost na rizike i izgradila golemo šampanjsko carstvo. Suvremeni francuski biografi zato je stavljaju u društvo s Coco Chanel, Florence Knoll, Miucciom Pradom, Estée Lauder. Za neke je bila žena heroj, prva do Ivane Orleanske.

Udovica Clicquot odigrala je golemu ulogu u proizvodnji i popularizaciji šampanjca u 19. stoljeću. Okupljala je vrhunske suradnike i nevjerojatnom upornošću tražila nove tehnološke i marketinške mogućnosti. Dotadašnji mučan i dugotrajan postupak uklanjanja taloga, prilikom kojeg se gubilo mnogo vina, a šampanjac je ostajao mutan, zamijenila je novim revolucionarnim postupkom remuagea (prevrtanja boca). Tako je osvojila važno mjesto u toj naglo procvaloj gospodarskoj grani te postala i ostala jedan od najvažnijih igrača na tržištu. Sačuvala je tajnu postupka cijelo desetljeće i ostvarila golemu prednost pred svojim suparnicima – a najveći joj je bio Jean Rémy Möet.

Pogleda neprestance uprtog u buduće mogućnosti, svoje je suparnike pretekla i u osvajanju svjetskih tržišta, ponajprije ruskog. Kad je Napoleon 1815. abdicirao, a trgovačka blokada još nije bila ukinuta, Udovica se, uz golemi rizik, odlučila za veliku isporuku na rusko tržište. Kad je blokada ukinuta, njezin je šampanjac već bio na odredištu, a potražnja nezamisliva.
Koliko god Barbe-Nicole prezirala Napoleona, znala je da su upravo njegova potpora proizvodnji vina i petnaest godina reformi kojima je promijenio sve, od europskih zakona do putova diljem Carstva, omogućili tu bolju budućnost - uključujući i njezinu. Sve ono što se
događalo tog proljeća 1815. u Champagnei, a napose veliko slavlje u kojem je pola milijuna vojnika i nižeg britanskog plemstva pjenušcem nazdravljalo propasti Carstva, učinilo je šampanjac međunarodnim kulturološkim fenomenom, punim univerzalnog značenja i simbolike.