Heroji poput nas
Thomas Brussig

O sebi smijem reći da sam uživao u pomoći čitave tenkovske regimente pri rađanju, tenkovske regimente koja se navečer 20. kolovoza 1968. zakotrljala u smjeru Čehoslovačke, prošavši i kraj jednog malog hotela u selcu Brunn u kojem je moja majka, tada sa mnom u devetom mjesecu trudnoće, stanovala tijekom godišnjeg odmora. Motori su brujali, gusjenice su lupetale po asfaltu. Obuzet panikom, probio sam vodenjak, projurio kroz porođajni kanal i završio na stolu dnevne sobe. Bila je noć, bio je pakao, tenkovi su se kotrljali i ja sam bio tu: zrak je smrdio i zloslutno podrhtavao, svijet na koji sam došao bio je politički...

Klaus, (anti)junak ovoga romana, osjeća se odgovornim za mnoge stvari, a jedna od njih je i sreća njegovih roditelja. Želeći im udovoljiti, zapošljava se u Stasiju, zloglasnoj istočnonjemačkoj tajnoj policiji. Iako misli da je institucija u kojoj radi samo paravan za pravu tajnu policiju, nakon pada Berlinskog zida 1989. godine počinje strahovati da će baš njegove aktivnosti biti pogrešno protumačene u zapadnim medijima. Zbog toga odlučuje dati intervju dopisniku "New York Timesa". Jer, ako je vjerovati Klausu, samozvanoj "karici koja nedostaje" njemačke povijesti, Berlinski zid je srušen baš njegovom zaslugom, odnosno zaslugom sadržaja njegovih gaća, koji se u romanu često spominje.