Odgovori mi
Susanna Tamaro

Talijanska književna zvijezda Susanna Tamaro likove svojih priča, zarobljene sumornim egzinstencijama, stavlja pred vječna pitanja ljubavi, vjere, oprosta, smisla, mržnje, pakla, Boga... "Hvalospjev smo nestalnosti i poziv na zlo, da ga osvetnički činimo jedni drugima... Ubit ću te kako bih živio. Ubit ću te kako bih posjedovao. Ubit ću te kako bih te se oslobodio...", razmišlja Rosa, protagonistica prve priče, u pustoj, kolovoskoj noći, zbunjena pred najtežom odlukom svoga kratkog života. I druge dvije priče koje čine ovaj triptih vrte se oko istih pitanja. I jesmo li prokleti ili se možemo spasiti? I o kome ovisi naše iskupljenje? Možemo li uspjeti sami ili trebamo Nekoga tko će nam pokazati put.
Posve umoreni životom, u zlokobnom krugu nesreća koji ga oblikuju, protagonisti panično teže spoznavanju neke njegove smislenije točke. Bog je u ovim pričama, kao uostalom i ljudi, najčešće u oskudici, rekli bismo, odveć zabrinut svojim brigama i doveden u sumnju po svim planovima, bezmalo prezren zbog očaja koje tek nijemo promatra — da bi se objavio u nekom detalju, u nekoj teško stečenoj spoznaji. Premda bolne i dirljive, stranice ove proze kadšto nas podsjećaju na znakove koje smo pogubili na cesti vlastitog života, koje, čini se, više i ne tražimo prometujući u pomutnji, grcajući u besmislima, neutješnostima i boli koju nanosimo sebi i drugima. Ljubav je u ovim pričama apstraktna, a mržnja stvarna. Čitajući ih, s pravom pomislimo da je raj strašan i da ga se treba bojati. Kao i da pakao ne postoji - sve dok u tami ne zaiskri nešto i ne otkrijemo Nekog tko se ipak nije umorio.