Krležologija - Stvaranje kulta
Stanko Lasić

1945. - 1963.

Kada je pao zastor ne endehaškoj pozornici, nade su bile velike bez obzira na samozadovoljni i bahati osmijeh na licima pobjednika iz 1945. Malo je bilo ljudi koji su znali da je put k toleranciji i dijaloškoj egzistenciji mnogo teži od jednostavnih nada i pukog negiranja nečega što je četiri godine ugrožavalo život, dijalog, slobodnu misao. Još je manje bilo onih koji su bili svjesni da je detroniziranje Monologa posao što zahtijeva ne samo visoku kulturu nego prije svega oštru svijest o opasnosti svakog Ja (pojedinačnog i kolektivnog) u kojemu je apsolut poništio svoju suprotnost - sumnju. Glas se ovih mudrih ljudi uvijek gubi u pobjedničkoj vici. Za pobjedničke osmijehe oni nisu postojali. Oni za njih nikada ne postoje. Mi tek danas spoznajemo koliko su ti pregaženi ljudi, malobrojni, gotovo nepostojeći, bili lijepi, uzvišeni, beznadno sami. Za njih su "velike nade" bile smiješne igre, možda ne tako smiješne kao oni sami, stranci u jednoj civilizaciji koja je gotovo dva stoljeća živjela i uživala u svom jednoglasju.