Ruska fantastična pripovijetka 2.
Skupina autora

Fantastika u ruskoj književnosti novijega vremena ima izuzetno značenje. Ponajprije stoga što i književnost u ruskoj duhovnosti ima izuzetno značenje,što je ona, mogli bismo slobodno prepričati
Jevtušenka, zapravo više od književnosti. Literatura je, naime, u ruskoj povijesti često nastupala kao jedino mjesto spoznavanja svijeta, jedini prozor okrenut modernom intelektualnom obzoru, kroz nju su se rješavala brojna goruća društvena pitanja, pomoću nje su se tumačile prirodne pojave, iz nje su izvirali daroviti pojedinci, njoj su se memorirali najvažniji povijesni događaji i jezične mijene, iako su je zbog brojnih društvenih ograničenja u 19. i 20. stoljeću koristile (ali ne i iskorištavale!) mnoge znanosti kao pouzdan most do slobodnomisleće populacije, književnost nije raspolagala velikim prostorom slobode. Njen adut nije bio što, nego kako. Ona govorila tako što je govorila drukčije. Govorila je svojim, umjetničkim sredstvima. A jedno od najmoćnijih bila je fantastika, stvarnost, dakle, kakvom je piše mašta. Ruska je književnost stoga s područja fantastike rado uzimala bajke, legende, utopijske ideje, alkoholna buncanja, religiozni zanos, znanstvene spoznaje i jednostavno snove, u njima tražila rješenja za stvari koje iz nekih razloga "nisu smjeli vidjeti". Pomoću nestvarnoga govorila je o stvarnome, gradila analogije, modele i cijele ideologije. Spajala je "svoje" i "tuđe", bol i radost, i tako diskretno dovela Rusiju do točke u kojoj počinje ono o zovemo naprednim svijetom.
Irena Lukšić