Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas
Sandra Križić Roban

Hrvatsko slikarstvo druge polovice 20. stoljeća do sada nije bilo sintetizirano i cjelovito prikazano u jednoj knjizi. Mnoge monografije autora, katalozi samostalnih i skupnih izložbi vrijedan su, ali nedostatan izvor podataka o bogatoj umjetničkoj praksi kojoj svakodnevno svjedočimo. Kad je riječ o slikarstvu, napomenimo kako smo protekla dva do tri desetljeća uzastopno slušali loše prognoze koje se tiču ovog medija – mnogo puta spominjala se "smrt slikarstva", načina izražavanja koje po nekim autorima i kritičarima nije bilo sposobno predočiti sva umjetnička previranja, istraživanja i pretapanja medija koja se zbivaju od 70-ih godina prošlog stoljeća nadalje.

Autorica u jednom svesku na 300 stranica teksta s 400-tinjak ilustracija prikazuje hrvatsku slikarsku umjetničku baštinu – od primjera koji svjedoče o prekidu s dominantnim modernizmom, figuracijom i – za poslijeratno razdoblje karakterističnim "pristajanjem" na političke ustupke, zatim ranih primjera apstrakcije, izdvojenih autorskih iskustava s međunarodnom slikarskom scenom (lirska apstrakcija, apstraktni ekspresionizam, gestualno slikarstvo) preko dominantne struje geometrijske apstrakcije, proširenja pojma slikanog polja (iskustva Novih tendencija, op-arta, kinetičke umjetnosti) sve do izražajnih konceptualnih tendencija koje su 70-ih godina po prvi puta omogućile da se u prostoru slike istražuju neke od elementarnih postavki slikarstva – vrijeme, proces, ideja. Autorica pritom uzima u obzir i neke regionalne specifičnosti, osobito one bliske mediteranskom krugu autora (kolorizam), dijelom se pridržavajući uvriježene stilske kategorizacije, a dijelom nudeći nova čitanja srodnih pojava koje povezuje u zajedničke tematske cjeline.

Kao i svaki drugi pregled ove vrste, knjiga HRVATSKO SLIKARSTVO OD 1945. DO DANAS Sandre Križić Roban poštuje slijed povijesne građe, ali uz izbjegavanje shematiziranog iznošenja podataka ili njihove krute stilske određenosti. Upravo niz zbivanja koji karakteriziraju nacionalnu umjetničku – pa tako i slikarsku – scenu, odmaci od uvriježenih pravila, pojedinačna istraživanja pojma slike i razrada slikarskog medija u njegove sastavne dijelove, uz istodobno zadržavanje modernističkih datosti kod jednog dijela autora, omogućilo je autorici da slikarstvu priđe na inovativan način, usklađen s temeljnim idejama suvremene kritike i teorije slikarstva.