Depresija, rat i strah
Robert Higgs

Ratovanje je bitno državna aktivnost. U pravilu, nacionalna država koja nije sprem na braniti se od naoružanih napadača ne može očekivati da zadrži kontrolu svog te ritorija, domaćeg stanovništva i drugih resursa. Stoga gotovo sve države ulažu velike napore da održe uspješne oružane snage. Vojna spremnost zahtijeva da se resursi odvrate od civilnih namjena. Organiziranje i financiranje te prenamjene, obično ostvarene nekom kombinacijom tržišta i netržišnih instrumenata, ima važne posljedice za uspješnost čitavog gospodarstva, posebno kada se prenamjena događa u velikim razmjerima. S golemim troškovima i koristima u pitanju, politički i državni sustavi neizostavno se aktivno i svestrano angažiraju u tom procesu.
Politička ekonomija stvarnog ratovanja ili "obrane" (spremanje za rat) u mo dernim vremenima upućuje na tzv. vojno-industrijski kompleks. U Sjedinjenim Državama, od Drugog svjetskog rata prikladniji je pojam "vojno-industrijski-kongresni kompleks" (MICC) [Higgs, 1990]. S tim usko povezani pojam je pojam "željeznog trokuta", koji kada se primijeni na pitanja obrane označava ustroj koji se sastoji od vojne nabavne agencije, privatnog dobavljača i kongresnih odbora nadležnih za nadzor i odlučivanje o namjeni (Adams, 1982). Oko te institucionalne trijade često se okupljaju drugi akteri: konzultantske tvrtke, trgovačka i veteranska udruženja, znanstvene organizacije, sveučilišta, organizirane intelektualne skupine, radnički sindikati, skupine za "javne interese" i predstavnici lokalne vlasti, medu ostalima. Iz navlačenja i čupanja svih tih interesnih skupina nastaju politike i akcije koje oblikuju funkcioniranje MICC. Uloga šire javnosti je da plaća troškove tih velikih operacija i da uživa, tako reći, koristi od "nacionalne sigurnosti" u slučaju da MICC uspije ostvariti neki od tih teško odredivih rezultata.