Harfa, ljudi, događaji
Rajka Dobronić-Mazzoni

Strune sjećanja

U našoj obitelji bilo je igrom sudbine ili slučaja, tko bi to znao, više posebnih ljudi. Jesam li ja, drugorođena, upala u tu sredinu Božjom providnošću ili na koji drugi način ne bih znala, no znam samo da sam prema starijima iz svoje okoline osjećala duboko poštovanje i nestrpljivo čekala da i sama što prije odrastem.
Poslije sam se zaljubila u harfu. Ništa mi nije bilo teško i ništa, pa ni ja sama, nije me moglo od nje odvojiti. Ta je ljubav trajala dugo, većinu mojega života, sve dok nisam shvatila kako je vrijeme da se ostavim javnih nastupa. U tom dugom razdoblju uspjela sam uz to skupiti svu dotadašnju, ne baš bogatu, literaturu za harfu, napisati o njoj dvije knjižice i priličan broj članaka, stupiti u vezu s poznatim inozemnim harfistima i harfisticama...
Sada, u dubokoj starosti, kako me većina ljudi doživljava, pitala sam se hoću li moći napisati i nešto što nije neposredno vezano samo za moje voljeno glazbalo: knjigu sjećanja na svoju obitelj i život u burnom dvadesetom stoljeću. A kada sam počela pisati, stala su navirati sjećanja na prošlost, onako kako sam je živjela ili doživljavala. Medu mojim predcima našlo se pisaca, pjesnika, književnika, glazbenika, svi puni ideja ne samo za sebe i svoju obitelj, već i za svoju domovinu, daroviti, predani radu, izvanredno marljivi. Premda su se nerijetko znali naći u teškim materijalnim prilikama, svi ti intelektualci i umjetnici nisu posustajali. Svoj javni rad smatrali su svojom obavezom, kakvim sam ga uvijek i sama doživljavala.