Umjetnost uništenog
Predrag Finci

Estetika, rat i Holokaust

Govorim o mrtvima. I o onima koji su sa smrću živjeli. Govorim o užasu. O neizdrživom. Ne bih, neću od njega
otkloniti pogled, nego bih da mu jednom shvatim porijeklo i prirodu, jer znam da bi ono postojalo i kada bih ga
utajio, jednako kao što znam da onda
kada piše trauma pismo lako može (p)ostati nečitko. Ipak me nekoliko razloga goni da se bavim ovom temom. Profesionalni, jer sam se dugo bavio estetikom; porodični, jer su mnogi moji nestali u logorima, pa su me u snovima progonili zlotvori kojima, skamenjen, olovnih nogu, nisam uspjevao izmaći (što mi se opet, dok sam ispisivao ovaj tekst, u snove vrati); iskustveni, jer i sam doživjeli jedan rat, rat, u kojem su
logori nanovo postali stvarnost, rat, iz koga se izbavih odlaskom u tuđinu s trajno sučeljenim osjećajima.
O tome bih u ovoj knjizi. Najprije, u ovom, prvom poglavlju o Holokaustu, potom o židovskom pitanju, o ratu u
Bosni, o umjetničkom stvaralaštvu u doba rata i o izbjeglištvu - dakle o onome što sam doživjeh i što mogu smatrati relevantnim iskustvom s obzirom na osnovnu temu ove knjige.