Irealist
Pierre Mérot

Na pitanje novinara vjeruje li zaista u tvrdnju glavnog lika svog romana kako "pisci tažu kad pišu o sreći jer su njihovi vlastiti životi najčešće prava katastrofa" Merot odgovara: "Vjerujem utoliko ukoliko književnost služi također tome da prestanemo biti nesretni, da nesretnost sublimiramo. Život može biti promašen, više ili manje nesretan, ali knjiga ne: ona mora biti uspjela. Roman je potpun ako čujemo tonove različiti!, čak i proturječnih osjećaja.

Humor kojim se služi taj veliki dandy i klipan ipak ne relaksira, pa se često dogodi da te nešto u grlu stegne ili čak suspregneš jecaj pri ponovnom susretu s likom ujaka točno dvije godine nakon njegovih prvih pustolovina u Sisavcimat bizarnu zoo-romanu koji se kolebao - uspješno - između društvene satire i alkoholom natopljenog lirizma.
(Na tragu izuzetno uspješnih Sisavaca) Mérotov je novi roman oda pivu, hirovitoj inspiracij i sublimiranoj ljubavi. To je roman pisca zaljubljenog u riječi i bocu, pregaženog svijetom izdavaštva koje knjige prodaje kao što drugi plasiraju gaće. Neobična je to, gorka i istodobno komična knjiga što pršti neskrivenom nježnošću prema onome što se danas susreće sve rjeđe i rjeđe: pisanju slobodnom od svih stega i bez autocenzure.
Surova i snažna knjiga, krvava ispod korica: humor, ironija, brojna pitanja o ulozi pisca,
o tome kako, zašto i za koga... uz pokoji neuvijeni mig nakladničkom svijetu.
Valja reći da Mérot ni u novom romanu ništa manje ne konzumira eksplozivne koktele. Po uzoru na pokret koji je utemeljio Maljevič, autor bijelog kvadrata na bijeloj pozadini, pripovjedač slika svoju crnu pozadinu na crnome pismu. Društvu koje sve više nalikuje Ionescovim nosorozima, koje trči za higijenom života, srećom i modama, Mérot suprotstavlja svoj nezgrapni pogled, svoj gnjecavi glas, svoju smiješnu sprdnju.