Uzajamna pomoć : faktor evolucije
Peter Kropotkin

Postoji socijaldarvinističko stanovište koje je razvio Herbert Spenser i po kojem u kapitalističkom sistemu vlada priroda „sa krvavim kandžama i zubima“, a u njemu „najjači opstaju“, i tako dalje. A Goldman Saks nam se nudi kao primjer, ili možda IBM, ali oni nisu primjeri toga; oni su primjeri kako moćna država-dadilja, koju vode glavni arhitekti politike, osmišljava i kreira politike na takav način da bogati i privilegira kreatore politike. Kakve to ima veze sa kapitalizmom? Naravno, postoji neka vrsta kapitalističke margine u tome. Ali šta ćemo sa Herbertom Spenserom? Malo poslije Herberta Spensera došao je odgovor, mnogo manje poznat, naime Petar Kropotkin, povjesničar prirode koji je napisao knjigu Uzajamna pomoć: faktor evolucije. On je razvio potpuno suprotnu argumentaciju. Na darvinističkim osnovama, Kropotkin je tvrdio da je razvoj suradnje i uzajamne pomoći koji vode u pravcu zajednice, radničke kontrole, i tako dalje, nešto što se može očekivati na osnovu promatranja prirode i povijesti. U redu, ako je nije dokazao, njegova teza je u najmanju ruku jednako dobro argumentirana kao i Spenserova. Kropotkin je zapravo osnovao naučna područja koja se sada zovu sociobiologija ili evolucijska psihologija, ali njegov doprinos se skoro ne spominje zato što je došao iz pogrešnih zaključaka. Dobro, nitko ne može dati ispravne zaključke, ljudska priroda vjerovatno ima sve te faktore u sebi. Ali neki od njih su povoljni za interese bogatih i moćnih i stoga oni opstaju. I tu imamo, ako hoćete, spenserovski element: ideološke izmišljotine koje su korisne bogatima i moćnima imaju tendenciju da se šire. One koje su štetne za interese bogatih i moćnih imaju tendenciju da budu marginalizirane i potisnute. Ali to nema nikakve veze sa stvarnošću svijeta: to ima veze sa načinom na koji sistem vlasti funkcionira.