Čovjek u odijelu
Petar Opačić

- Ubij se - reče ona.
Glas je dolazio kroz otvoren prozor, ljetna se zapara lelujala u liku zelenkaste sjene iz koje se pomaljalo blijedo lice koje nije nikada otvaralo usta. On je sjedio ne misleći i buljio u velike oči bez obrva koje mu se svakodnevno pokušavaju provući kroz gnjile rebrenice zapuštene kuće u kojoj nije bilo nikoga. On sam nije stanovao u njoj. Njegova je koža ležala na mjesnom groblju zatravljena već godinama pa se i ne sjeća čija je zapravo bila. Mora da je u tim tužaljkama bilo nečeg neiskrenog, govorio mu je glas koji je podrhtavao i zveckao iza njegovih leda. U zrcalu se jasno razabirala jedna od njezinih sjena; ljepljive kose na glavi ispod koje je stajala masna životinja ustobočena na dvije mršave dlakave noge, s onim povjerljivim glasom u kojemu se skrivala odbojnost prema svakome u nekom njezinom osluškivanju pijeska u ustima iz kojega je dopiralo nešto nalik glasu koji je samo njoj odašiljač tajanstvene poruke u tužaljci za svojim uginulim životinjstvom od kojega je ostalo samo ovo škripanje medu zubima. Čulo se kako guta slinu kroz nezdrave zube, uzima ručnik i kupa se misleći da je neka druga žena umjesto nje s tim ružnim ustima, s tim čuvstvom uznositog osmijeha i sreće koja kao da je u sebi nosila neku skrivenu ljubav. On je i dalje sjedio u svojem svečanom odijelu, blijed i neobrijan, bez ikakvih misli buljio u nju, u tu drugu ženu koja govori o muškarcima kao o psima koji tužno zavijaju prateći otužnu zvonjavu, kroz tinjanje triju svijeća....