Rodoslovni priručnik
Petar Hawlina

Kad smo pred nekih petnaest godina počeli i kod kuće rabiti računala, našao sam negdje program za vođenje rodoslova. Iskušao sam ga iz puke radoznalosti. Unio sam svoje ime, prezime, datum i mjesto rođenja, zatim podatke o ženi i djeci, pa nastavio s roditeljima, braćom, šogorima, nećacima, tetama, stričevima, bratićima … snaha i zetova tad još nisam imao. Skupilo se nešto više od sto osoba. Unesene podatke štampao sam u raznim prikazima i pokazalo se do kuda seže moje poznavanje predaka i rodbine. Započet posao vabio me da nastavim. Prvo sam zbirku dopunio onim što su mi znali reći rođaci. Sretna je okolnost bila ta, da su veću ili manju pozornost dokumentiranju srodstva posvetili već neki predci ili rođaci, tako da su rezultate svog rada ostavili potomcima. I to sam dodao zbirci koja je nastajala. Broj upisanih osoba uskoro je dosegao 1.000. Usput sam radio tiskane prikaze raznih obiteljskih veza te pozivao i daljnje rođake da mi se pridruže u poslu.

Što sam više znao, više je raslo zanimanje; što je više bilo odrađeno, činilo se da je ostalo još više posla. Vidio sam da neću moći nastaviti bez posjete arhivu. Na stol u arhivskoj čitaonici stavili su mi knjigu s upisima krštenja. Kad sam je otvorio, otkrio sam da to pismo ne znam čitati. Ustrajao sam i trudio se razumjeti starinske zapise, samo zato jer me je bilo sram priznati poraz. Isplatilo se. Polako su mi se počela javljati imena i prezimena i drugi podaci o upisanim osobama. Svakim daljim posjetom razumijevanje zapisa postajalo je lakše.