Rosa Yagán Miličić
Patricia Štambuk M.

Posljednja karika

Ono što nas privlači Rosi Yagan, jest ponajprije njezina izvorna priča bez ikakvih knjiških natruha, literarnih i inih tendencija i utjecaja, istinska neuljepšana priča. Njezino pripovijedanje ima osobine književnog teksta, ili ga barem tako možemo doživjeti. To što je njezina priča zapis o autentičnm životu, još jednom govori o tome koliko autentičnost može imati literarno obilježje, odnosno koliko literarna fikcija može biti životna, stvarna, što u mnogim slučajevima pravi književni tekst to i jest. Čitajući "povijesne izvore" (bez obzira na činjenicu koliko su oni vjerodostojni dokumenti o onome što se stvarno dogodilo) i "slušajući" Rosinu osobnu priču i pripovijedanja koja je čula od svojih starih o istom događaju, nađemo se odjednom na izvorištu legende.
Iz Rose Yagan progovara mudrost njezinih predaka, mitovi, legende, vjerovanja od davnine, ona nas vodi iskonskom ljudstvu, njegovim korijenima.
Rosa Yagan je "karika", "most između jednog i drugog stoljeća", kao što to autorica navodi, "prenositeljica kulture, između kanua, chalana i aviona, između vraćanja i moderne medicine, između legendi svojih dalekih predaka i religije misionara", ona je posljednja svjedokinja pretkolumbovskih naroda i kulture na tom prostoru, prije kristijan izacije i kolonizacije, koje je zapadna civilizacija istrijebila.