Intencije
Oscar Wilde

Zbirka proslavljenih eseja Oscara Wildea objavljena 1891. pod naslovom "Intentions" obuhvaća četiri eseja u kojima do punog izražaja dolazi njegova prodornost uma, britka duhovitost i vrhunski stil. U tim esejima, napučenim epigramsko-aforističkim konstatacijama, Wilde se iskazuje kao kritičar, pisac estetičkih i inih rasprava u najvišoj tradiciji filozofskoga dijaloga, tako da ne čudi što je T. S. Eliot tu esejističku zbirku proglasio, najboljim dijelom njegove ostavštine.

U eseju "Ocvat laganja" (The Decay of Lying), napisanom u formi dijaloga, uranjajući kroz ležeran razgovorni ton u duboka promišljanja o samoj biti i naravi umjetnosti, Wilde žali zbog sve izraženijeg usmjerenja umjetnosti na puke činjenice i zapostavljanja mašte/laganja. Kao velik poklonik paradoksa ustvrđuje, primjerice, da život oponaša umjetnost mnogo više nego što umjetnost oponaša život i da je pravi cilj umjetnosti – laganje, tj. kazivanje lijepih neistinitih stvari.

Esej "Pero, kist i otrov" (Pen, Pencil and Poison) posvećen je zazornom Thomasu Griffithsu Wainewrightu, devetnaestostoljetnom likovnom kritičaru i višestrukom trovaču, živopisnoj osobnosti, londonskom dandyu u kojem se profinjen umjetnički senzibilitet isprepleo sa zločinačkim sklonostima.

U eseju "Kritičar kao umjetnik" (The Critic as Artist), također dijalogu, Wilde stavlja kritičara uz bok umjetniku prema snazi i ljepoti umjetničkoga izražavanja, ustvrđujući da vrstan osvrt ili izvedba umjetničkoga djela vrijednosno ne zaostaju za samim predloškom. Na svakoj stranici ovog eseja briljantni književni stilist pokazuje nerazlučivost kritičkog mišljenja i kreativne imaginacije, prožimanje što vodi u obama smjerovima.

U eseju "Istina maski" (The Truth of Masks) paradira blistavim znanjem pojedinosti o tome na kakav se način kostimske pretpostavke upleću u dramaturški mehanizam gotovo svakoga pojedinog Shakespeareova djela. Za razliku od onodobne književne i kazališne kritike koja je Bardove drame čitala kao genijalna pjesnička djela i zanimala se samo za dijalog i njegovu interpretaciju, Wilde ih čita kao teatrolog ili kazališni semiolog.