Poganski kamen
Nora Roberts

Gage se sjećao riječi koje su izgovorili kad im je Cal zarezao ruke i učinio ih krvnom bracom, sjećao se dodira Calova i Foxova zapešća dok su stapali krv. I eksplozije, vrućine i hladnoće snage i straha kad je ta pomiješana krv kapnula na Poganiki kamen. Otad je imao vizije. U jednoj od njih vidio je Cala i Foxa u vatri i krvi. I znao je da je vrijeme za povratak...

Poljupci su govorili o žurbi, žestokoj potrebi, ali ruke su je dodirivale, milovale, mučile polaganim, gotovo lijenim pokretima koji su joj palili vatru u utrobi. Kad su mu se usne spustile da okušaju, osvoje ono što su ruke razdražile, uvila se natrag i ponudila mu još.
Ona lebdi, prolazilo mu je kroz glavu, lebdi sipko i neobuzdano. Prekrasne linije, obline boje blijedog zlata, egzotična gozba za sva čula. A ona je prihvatila sve, tražeći vlastito zadovoljstvo, klizeći po njemu, uranjajući u njega. Ništa nije moglo biti provokativnije od promatranja Cybil kako se penje po tom neumoljivom valu strasti.
Je li ju želio toliko jako? Je li ta stisnuta šaka želje toliko dugo bila u njemu — čekajući, samo čekajući da se probije kroz oprez i kontrolu?