Djela proročka
Nikola Hohnjec

Likovi i središnje proročke teme

Djela proročka obraduju proročke likove i središnje proročke teme. Polazi se od kršćanske podjele Starog zavjeta po kojoj se proroci nalaze na trećem mjestu u Bibliji i s njima završava Stari zavjet. Po kršćanskom kanonu taj dio obuhvaća četiri velika i dvanaest malih proroka. No i tu ima malog odstupanja jer prorok Daniel čak i s deuterokanonskim dodacima nije ništa opsežniji od malih proroka Hošee ili Zaharije. Uz Jeremiju se navode još i Tužaljke i prorok Baruh. Ipak zbirka proroka tvori zaokruženu cjelinu i podjela na velike i male proroke jest odveć tehnička i umjetna jer nema velikih i malih proroka odnosno poruka, nego se ime opravdava, usprkos jednoj iznimci, na opsežnije i kraće proročke knjige.
Inače, u židovskom kanonu stvar je složenija. Tako, u Starom zavjetu proroci stoje odmah iza Petoknjižja. Zbirka proroka je međutim opsežnija s time da postoji podjela na prednje proroke (Nebiim rišonim) i kasnije proroke (Ncbiim aharanim). Prednji proroci obuhvaćaju Jošuu, Knjigu o Sucima, Prvu i Drugu knjigu o Samuelu i Prvu i Drugu knjigu o kraljevima. Ta se zbirka u kršćanskoj podjeli ubraja među povijesne knjige. Židovska podjela međutim nije kriva jer u svim tim spisima uistinu se nabrajaju proroci. Među njima se ističu: Natan, Gad, Ahija, Mihej, a posebno Ilija i Elizej. Oni nisu ostavili zasebne knjige. Neki među njima, poput Ilije i Elizeja, opisani su opširno u čitavim nizovima pa se ovdje posebno i obrađuju. Proročka starozavjetna služba nastavlja se i u Novom zavjetu i Pracrkvi. Tako i proročka služba premošćuje i povezuje dva zavjeta.