Stilističko čitanje Marulićeva Evanđelistara
Neven Jovanović

Ova je knjiga ažurirana i temeljito prerađena verzija doktorskog rada »Problemi uspostave novolatinske stilistike na primjeru Marulićeva Evanđelistara«. Taj rad, nastao pod mentorstvom Darka Novakovića, autor knjige obranio je u lipnju 2005. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Knjiga se sastoji od dva glavna dijela: "I. Stilistika" i "II. Stilistički model Evanđelistara". Na kraju su "Primjer korektura E u izdanju 1516" ; "Kodna knjiga stilističkog modela E ; "Bibliografija" i "Bilješka o piscu". - Prvi dio sadrži kratku povijest opće stilistike u posljednjih stotinjak godina (uvijek uz prikaz hrvatske recepcije pojedinih strujanja), nakon koje se ukratko prikazuju stilometrijski pokušaji (Schleiermacher, Campbell, Brunet i drugi) te razvoj humanističke informatike. U svojem osvrtu na historijsku stilistiku Jovanović ukazuje na njezino temeljno proturječje, koje vidi u jazu između prvobitnoga stilskoga učinka teksta i stilskoga učinka nakon protoka vremena. Slijedi pregled historijske stilistike latinskog jezika s posebnim osvrtom na ključne prinose u 20. stoljeću i one posve recentne. Poglavlje o stilistici varijanata latinskoga obuhvaća kršćanski, srednjovjekovni i novovjekovni latinitet uz prikaz njihovih modernih opisa. Polazište za Jovanovićevo vlastito stilističko istraživanje jest shvaćanje stila kao konfiguracije obilježenog i neobilježenog, a u središtu pozornosti nije stil sam po sebi, nego model stilističkog čitanja, proces kojim se u obzoru pozornosti suvremenoga čitaoca – pet stoljeća udaljenog od vremena nastanka teksta – uspostavljaju stilski obilježeni odnosno neobilježeni segmenti. - U drugom dijelu knjige (koji obuhvaća oko dvije trećine njezina opsega) najprije se – u poglavlju "Stilistika i Marulić" daje kritički pregled dosadašnjih istraživanja Marulićeva stila – kako njegova auktorskog opusa u cjelini, tako napose stila njegovih hrvatskih i njegovih latinskih djela. Poglavlje "Tekst Evanđelistara" definira i opisuje tekstološki temelj istraživanja ("računalni predložak najranijeg fizički potvrđenog izdanja E, onog mletačkog iz 1516") ; ujedno se pokazuje kako je računalni tekst podvrgnut postupcima segmentiranja i obilježavanja. U poglavlju "Model čitanja stila" daju se teorijske pretpostavke za izradbu, analizu i provjeru stilističkoga modela Evanđelistara, kombinacija Rifaterreova gledišta o stilu kao dinamici neobilježenog i obilježenog (prikazano u prvom dijelu knjige) i Augustinove ante litteram pragmalingvistike, iznesene u djelu De doctrina Christiana. Poglavlje "Evaluacija modela" pokazuje kakve spoznajne mogućnosti pruža korpus (u računalni oblik preveden tekst) predmetnoga djela ; čine ga 3373 segmenta (pri čemu su segmenti dijelovi teksta koji su prema doživljaju konkretnoga čitaoca stilski homogeni), određena dvjema vrstama odrednica: lokacijom u tekstu (knjiga, poglavlje, redni broj segmenta unutar poglavlja) i identifikacijom čitalačkog doživljaja, tj. dominantnih stilističkih vrijednosti, koje se nazivaju oznakama (njihovih različnica ima ukupno 133). Već i gola kvantitativna analiza korpusa donosi nove ("klasičnom" pristupu praktično nedostupne) spoznaje o strukturi djela: uočavaju se pravilnosti u rasporedu tema, ponavljanje kvantitativnih obrazaca, količinski ekstremi (najdulja i najkraća poglavlja). Potom se ispituju mogućnosti računalne manipulacije i analize segmenata, kako onih koji kombiniraju više oznaka, tako i onih koji sadržavaju druge segmente (koristi se XML metaforika "roditelja" i "potomaka"), te njihova slijeda, sličnosti, dužine. Istraživanje pokazuje, na primjer, kako se određena argumentacijska strategija teksta usložnjava dodavanjem različitih efekata (egzempli raspoređeni ulančano, popraćeni elokucijskim postupcima poput simetrične strukture, moralističkoga zaključka i sl.), ili kako se distingvira primjenom na različitoj građi (starozavjetni primjeri u odnosu na novozavjetne, svetopisamski u odnosu na one kasnije). Analize pokazuju da je uz spektar stilova moguće uspostaviti i hijerarhiju stilskih vrijednosti, što otvara mogućnost da se pristupi rješavanju krupnih stilističkih problema: kako ustanoviti položaj pojedine figure u trokutu spektra stilova (dictio plana, temperata, grandis) i njihovih funkcija (docere, movere, delectare) ; po čemu ona uopće jest ili nije stilotvorna ; po čemu se jedan stil razlikuje od drugoga (što učiniti kad istu figuru, npr. retoričko pitanje, zateknemo u svima trima?). Završno poglavlje, "Moguća stilistika Evanđelistara: osvrt" rezimira načela i postupke modeliranja te spoznaje do kojih se došlo ; ujedno se naznačuju i mogući putevi daljeg istraživanja: provjera i usavršavanje modela, njegova primjena na druge tekstove i na druge, obuhvatnije korpuse.