Jakovljica
Nenad �epi?

,

Penjali su se polako, opanci su im ve? bili poderani, osje?ali su na tabanima svaki o�triji kamen i Jakov je razmi�ljao kako mu je dosta putovanja i da je vrijeme negdje se skrasiti. Bio je Jakov srednje visine, ali zdepast, bez struka, jakih ruku obraslih sijedim dlakama. Na njegovu bradom obraslom licu izdvajao se kukasti nos i svijetloplave o?i. Iako u �ezdesetim godinama bio je jo� dovoljno sna�an, ali je po?eo osje?ati umor �to se o?itavalo u tome �to je ?im bi ugrabio priliku zadrijemao, dodu�e samo na trenutak, ah ipak dovoljno da povrati snagu. Djeca su ga po�tovala na nekakav grub na?in i bespogovorno mu se pokoravala. No on to nije iskori�tavao, nikada ih ni kao male nije tukao, a opet su ga slu�ali. Promatrao ih je sada kako hodaju ispred njega. Bili su kr�ni i visoki, pogotovu Matija koji je s lako?om obavljao i najte�e poslove. Ponosio se s njima i po?eo razmi�ljati o tome kako bi bilo do bro da im tu u Istri na?e dobre �ene, da ih po�eni i nadao se da ?e imati brojne unuke, da ?e se njegovo stablo pru�iti daleko u budu?nost. Mislio je o sebi kao o Mojsiju koji dovodi svoje pleme u obe?anu zemlju. Ali se i bojao, nije znao �to ga ?eka, nije znao �to im se mo�e dogoditi, vodio je svoju obitelj u posvema�nu neizvjesnost.