Zavučen u sivi kaput, pod toplom sivom kapom, pokraj sivoga zida, u sivom danu, Martin je prošao kroz Zapadna vrata i izbio na otvoren prostor gdje se niz bedeme spuštaju vinogradi i ogoljeni voćnjaci. Udahnuo je čist zrak i spustio se do mjesta s kojeg je mogao odabrati svoj put: sjever i Medvednicu punu vještica već je odbacio, a bacivši pogled ka jugu odbacio je pomisao da pođe k Ilici nad kojom se od dima potleušica stvarala nepostojana magla koja ga možda ne bi progutala, ali ga ne bi ni sakrila. Izabrao je zapad i smjelo se spustio strmim putem kojim se spuštaju taljige na kojima voze copernice na lomaču.
Četiri plamena, led, roman Nade Gašić je „zimski“ roman koji započinje 1704. godine na Gradecu. Te godine gradski poreznik Martin Eberle popisao je troškove koje je grad imao pri torturi i spaljivanju žena optuženih za vještičarenje, nešto sitno i pronevjerio, i onda se dogodilo ono o čemu nije sanjao, a što će se nastaviti u drugom dijelu, Drugom snivanju romana, ovih naših godina u Zagrebu.
Srest ćete u ovom romanu galeriju od 50-ak likova, neke od njih poput gospođe Adele i policajaca smo već upoznali u prijašnjim djelima Nade Gašić, neke likove samo bajkovita mašta autorice oživljava, za neke, poput Velikog Sivog Štakora nismo sigurni imaju li dušu, dok za neke poput Sjene Crnog Klizača nismo sigurni kojeg su statusa, ali znamo da upozoravaju grad kojemu prijeti konačna opasnost i da grad za to ne haje.
U svevremenskom srazu perspektiva glas uvijek zasjenjenih, potlačenih i maltretiranih ženskih likova probija kroz skoreni led u olucima zagrebačkih potleušica, otapa naslage prijetvornosti i pohlepe koje su stoljećima tvorile lažni metropolitanski sjaj i govori jasno i neuvijeno o sudbini jednog grada.
Četiri plamena, led su veličanstveni, završni dio vivaldijevske tetralogije Nade Gašić, roman komponiran od dva snivanja i četiri dječje igre, iz kojega prigodno adventski svira valcer iz Orašara. Nada Gašić je, naprosto, Bulgakov našeg doba.
Kruno Lokotar
Nada Gašić (Maribor, 1950.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je jugoslavistiku i sociologiju. Radila je kao lektorica na univerzitetima u Lenjingradu/Sankt Peterburgu i Pragu. U pedesetsedmoj godini objavila je svoj prvi roman Mirna ulica, drvored, za koji je nagrađena nagradom Slavić za najbolji debitantski roman, a 2010. objavila je roman Voda, paučina koji je nagrađen nagradom Grada Zagreba i nagradom Vladimir Nazor. Romani su joj prevedeni na talijanski, ukrajinski, makedonski, slovenski i engleski jezik. Svoj treći roman Devet života gospođe Adele objavila je 2020., a zbirku priča Posljednje što su vidjele 2022. godine.
