Primjena sile u psihijatrijskom tretmanu
Miroslav Goreta

Primjena sile u psihijatrijskom tretmanu relativno je rijetko obrađivana tema u domaćoj psihijatrijskoj literaturi, a kada se povremeno i spominje u standardnim udžbenicima i priručnicima, to se obično svodi na nekoliko redaka, iz čega bi se moglo zaključiti kako ona ne predstavlja neki posebno važan problem ili da možda postoje neki drugi razlozi da se o njoj nerado govori i piše. Iako je i u svjetskoj literaturi ta tema još uvijek znatno manje zastupljena od većine drugih dijagnostičkih i terapijskih problema, zadnjih je dvadesetak godina jasno uočljiv trend učestalijeg objavljivanja stručnih i znanstvenih radova o različitim vidovima primjene sile u svakodnevnoj psihijatrijskoj praksi - od onih koji su primarno uvjetovani specifičnom psihopatologijom psihijatrijskih pacijenata do onih koje pretežno određuju psihološki, organizacijski, tehnološki, prostorni i drugi institucionalni uvjeti na strani »davatelja usluga« (Richter, 1998.; Crowner, 2000.; Turner, 1984.; Turner i sur., 1999.; Anke i sur., 2003.; Ketelsen i sur., 2007.; Kien-zle i Paul-Ettlinger, 2007.; Bartlett i Sandland, 2007.). Pritom se u većini tih tekstova jasno dijagnosticira problem nelagode zbog koje je obrada te teme dugo bila zanemarivana i potiskivana, a koja se dominantno vezivala uz potencijalno kom-promitirajuću dimenziju toga »prljavog posla« (Emerson i Pollner, 1976.) kako u vlastitom doživljavanju profesionalnog identiteta većine psihijatrijskih djelatnika tako - još i više - u vanjskom vrednovanju psihijatrijske struke (u usporedbi s drugim medicinskim područjima; u njezinoj medijskoj prezentaciji; u stajalištima najšire javnosti i dr.) (Hoffmann-Richter, 2007.; Kesey, 2005.).