Dalmacija, Dubrovnik i Istra u ranome novom vijeku
Miroslav Bertoša, Josip Vrandečić

Knjiga je dostupna i u tvrdom uvezu.

Stoljeće nakon Tome Arhidakona, Zadarski je mir godine 1358. potvrdio teritorijalnu i političku cjelinu dalmatinskog prostora u korist ugarsko - hrvatskog kralja Ludovika Anžuvinca (1342. - 1382.) koji je navedeno područje „od polovice Kvarnera do međaša grada Drača" ponovno ujedinio u državno - političku zajednicu Regnum Dalmatiae et Croatiae.
Dugotrajna dinastička borba između anžuvinskih pretendenata i njihovih pristaša u Ugarskoj i Hrvatskoj otvorena nakon Ludovikove smrti godine 1382. završena je kupoprodajnim ugovorom kojim je Ludovik Naputjski 9. srpnja 1409. godine Veneciji prodao Zadar s kotarom, Pag, Novigrad i Vranu i sva prava na Dalmaciju. U nastavku svoje istočnojadranske kampanje Venecija se koncentrirala na širenje uzduž schiavon-skog navigacijskog arhipelaga, koje je za neposredan cilj imalo eliminaciju starih gusarskih pročelja: Kvarnera, Omiša, Makarskog primorja i okolice bokokotorskog zaljeva. Zauzimanjem Krka godine 1480. Venecija je zaokružila Dalmaciju u neprekinutu upravno - političku cjelinu u čijem su se sastavu našle otočke i kopnene dalmatinske komune od Krka do Korčule. Mletačko osvajanje Kotora, Skadra, Ulcinja i Bara početkom 15. stoljeća omogućilo je održavanje naziva Dalmacije južno od Dubrovnika u skladu s bizantskom tradicijom gornje Dalmacije. Nakon što je Venecija godine 1479. izgubila Skadar, a tijekom 16. stoljeća i Ulcinj i Bar, preostalo područje od Boke do Budve počelo se službeno nazivati Mletačkom Albanijom premda je kotorski izvanredni providur koji je njome upravljao i dalje ostao podčinjen Zadru...