Povijest, istina, prašina
Milovan Tatarin

Ivo Brešan pak fabularno šire zahvaća u procese protiv vještica, prikazujući kroz torturu, kao i ono što se nalazi u njezinoj pozadini, stvarne razloge manipuliranja pučkim vjerovanjima. Dakako, za njega Sotona nije biće iz drugoga svijeta, on je ponovno u čovjeku, i to upravo u njegovoj glavi. Brešan kao da želi reći: gdje caruje politika, nema morala. Jer, u Antoniusu de Haenu, moćniku koji olako uklanja protivnike (kao što su ti isti nekoć uklanjali one koji su im trebali za vlastito održavanje i upravljanje masom) Brešan će utjeloviti nemilosrdnoga vlastodršca koji nije ništa drugo do ratio iz kojega je uklonjena humanost. Upravo u raščovječenju vlasti on će vidjeti zlo, to će biti »ledeno sjeme« koje ne rađa dobrim plodovima. Čovjek bez osjećaja, bez smisla za drugoga čovjeka, spreman na uništavanje ako mu to u nekom trenutku bude potrebno, a da pritom ne trpi grizodušje, izvor je svekolike ljudske bijede. No, iako u borbi između dobra i zla — između Krčelića i de Haena — zlo pobjeđuje, optimizam ne gasne. Uvijek će, naime, biti onih koji će moći reći: »Moja će glava misliti moje misli