Tiki traži neznanca
Milivoj Matošec

Otkucaji pisaćeg stroja prvi su zvuči koje u životu pamtim. Da sam tada slutio kakve se pustolovine odvijaju u drugoj sobi, tamo gdje se sve činilo dosadnim, vjerojatno bih slušao pažljivije. Ali nisam: tek sam poslije shvatio da se postojan mehanički kas marke "Olivetti" ili "Sava" doslovce na moje uši pretvara u topot bosih nogu po gradskome asfaltu, zveckanje blaga u gusarskim škrinjama, žubor luckastih razgovora, ritam raspjevanih nadimaka, sve u svemu, u zvuk mašte kudikamo prostranije od kratkih hlača. Znali su me pitati kako je biti sin pisca. Tako: cijelo djetinjstvo slušaš kako čeljusti stroja drobe retke, pa propustiš o tim recima saznati ono što si mogao i što ne može nitko drugi. Dobro, imao sam priliku vidjeti fotografiju dječaka po kojem je nastao lik Tikija, sjećam se otprilike i kako je Mungos Nevada dobio ime, ali neprestano imam dojam da nisam pitao sve ili da nisam pitao dovoljno. Poput većine čitatelja, i sam o Tikiju ili o Strahu u ulici lipa znam najviše tek zahvaljujući tome što sam te romane pročitao i što ih čitam uvijek i uvijek iznova. Neke veće tajne, nažalost, i za mene su ostale skrivene u doba kad sam ih možda i mogao otkriti.