Sabrana djela Billyja Kida
Michael Ondaatje

Sabrana djela Billyja Kida (Ljevoruke pjesme) Kanađanina Michaela Ondaatjea nije uobičajena zbirka poezije. To je knjiga pjesama, poetskih tekstova, poetiziranih dokumenata, i roman i pripovijetka, spjev, neka vrsta monografije. Riječ je o dva junaka Divljeg zapada, Billyju Kidu i Patu Garrettu, koji su još za života bili legende jedne subkulture.

Robert Perišić, Feral Tribune
Sabrana djela Billyja Kida podnaslovljena kao Ljevoruke pjesme (The Collected Works Of Billy The Kid, Left Handed Poems, 1970.) kanadskog pisca, rođenog Cejlonca Michaela Ondaatjea, uzorita je knjiga postmodernističke poezije, s tim što Ondaatjeova poezija seže preko stihova, i u prozu, citate izjava, interviewe, fotografije... Sav taj miks na poetskom fonu održava mitsko 'ono vrijeme', vrijeme čuda (i) prirode, koje u američkom slučaju nije toliko daleko - radi se o dobu 'prije Zakona'. Ovo je dakle 'povijesna' poezija jednog društva u dosluhu s prastarim mitovima stvaranja i razaranja, a mlađahnost bijele civilizacije u Americi omogućuje joj i dokumentarne izvore, zajedno s paralelnom genealogijom pulpa koji je ambiciozno mitotvoran. Dvije suprotstavljene instance u mitu jesu društvo i pojedinac, Zakon i Odmetnik, tj. Pat Garret i Billy the Kid (službeno ime William Bonney). U Ondaatjea je Garett 'akademski ubojica', savršeno racionalan mehanizam (potiskivanja), a Billy je dijete magične prirode. Akademski je ubojica dakako presudio djetetu ubojici. No ono što je Ondaatje napisao ne ide iz presude. Njegova je poezija kidovska, anarhična, ekstremno ljevoruka i ubitačno precizna. Fragmentarnost, izmjene pripovjedača i lica, nesigurnost, nedovršenost, slike su tripovskog uma suptilne životinje djeteta. U njegovu dakako moralno nezainteresiranom i u tom smislu faktičnom, objektivnom diskursu tijela Billy zadobiva obrise ekojogija u prirodi, i ta mu vrsta magijskog uvida omogućuje relativno dugo djetinjstvo u svijetu odraslih. Tek nakon što je šerif Garett ubio Kida, moglo je nastati patrijarhalno društvo. Do tad je postojalo samo lutanje prostranstvima i pokoji metak. Patrijarhat se morao dogoditi, odrasli ubojica je morao maknuti dijete ubojicu, to je ovdje i mit i povijest. No što se događa sad kad postmoderna voli Kida, a dječaku je sličan Bill Clinton? I koga će idućeg glumiti stari Clint koji je u Nepomirljivima bio William Munny, a u Savršenom svijetu Red Garnet? Možda nekog Billy the Hillaryja?