Pripovijesti
Matija Lisičar

U bilješci o Matiji Lisičaru uz Antologiju proze hrvatske secesije 'Tijelo tvoje duše' (Dora Krupićeva, Zagreb, 2004.) Branimir Donat napisao je da 'Lisičar pripada tzv. malim, ali ne i beznačajnim piscima'. To je doista najbolji opis Matije Lisičara i njegovog opusa; međutim, postavlja se pitanje zašto je jedan pisac, koji nije beznačajan, za života objavio samo jednu neveliku zbirku priča koju držite u rukama (pretisak prvog i jedinog izdanja iz 1910. godine). Kao prvo, čitatelja valja upoznati s Lisičarovim životom. Zanimljivo je da svih devet priča u Lisičarevoj jedinoj knjizi sadrže piščeve autobiografske elemente. Mi, naravno, niti iz jedne priče u 'Pripovijestima' ne možemo pročitati da je Lisičar godinu dana obnašao dužnost glavnog urednika pravaškog lista 'Hrvatska', ali zato naslućujemo da je pisac po struci pravnik (priča 'Bolesna savjest' završava hladnom činovničkom bilješkom koja objašnjava da je priča ustvari prepričan stvarni događaj iz arhive sudskog istražitelja); zatim, u knjizi se ne spominje Zagreb, ali se zato protagonist priče 'Lopudska sirotica' na rodni Lopud vraća sa studija prava u velegradu (Beču), što je također autobiografska paralela. Jedino mjesto svake priče u knjizi (s iznimkom priče 'Ludi Stojan' koja je, čak i upotrebom autentičnog govora, vrlo uvjerljivo smještena u Liku s prijelaza devetnaestog u dvadeseto stoljeće) čiju autobiografičnost autor nije niti imao namjeru prikrivati jest dubrovački kraj. Ta činjenica čini ovu knjigu sasvim pristojnom skicom Dubrovnika i njegove okolice oko 1900. godine, a Lisičarevom književnom talentu možemo pripisati mjestimično savršeno opisane karaktere muškaraca i žena, bilo da se radi o vlasteli ili građanima, najamnim radnicima, služavkama ili djeci. Lisičar jednako vlada realističkom pripovjednom tehnikom, kao što se nosi s utjecajima nagovještaja modernizma. Ipak je najjača odlika njegovih nekoliko priča (koje se, iskreno, teško mogu nazvati 'opusom') humanost koja, prema Lisičaru, neminovno gubi svaku bitku s društvom kao sustavom. Taj osjećaj Lisičar dijeli s drugim hrvatskim književnicima istog razdoblja (Milan Ogrizović, pa čak i Kamov). No, Lisičar je otišao korak dalje od ostalih. Odlučio je remboovski se povući iz književnosti i do kraja života ostati pasivni promatrač književne scene iz svoga javnobilježničkog ureda u hladu raskošnog secesijskog stana donjogradskog Zagreba.
Matija Lisičar rodio se 1877. u Dubrovniku, gdje je završio nautičku školu, a čak je oko godinu dana bio pomorac. Ubrzo dolazi u Zagreb gdje upisuje i doktoratom završava studij prava. Radi kao odvjetnički pripravnik u Zlataru, a zatim kao odvjetnik u Sisku. Kao i većina generacije pravaša stasalih na idejama nacionalnog osvještavanja na samom zalazu Habsburške monarhije, Lisičar je bio jugoslavenski entuzijast. Iako za tu tvrdnju ima vrlo malo tragova u Lisičarevu pisanju, vidljivo je to iz njegovog imenovanja na položaj velikog župana Županije bjelovarsko-križevačke ukazom kralja Aleksandra od 27. travnja 1919., niti šest mjeseci od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (vidi faksimil Lisičarovog 'Osobnika' na kraju knjige). Međutim, Lisičar vrlo brzo doživljava isto razočaranje novom državom kao i većina njegove generacije te već nakon sedam mjeseci podnosi ostavku na položaj velikog župana (vidi isti dokument). 1921. otvara javnobilježnički ured u Zagrebu koji vodi do godinu dana prije smrti 1939. godine. Dakle, u nepunih trideset godina Lisičar ne objavljuje niti retka proze. Unatoč trudu priređivača ovog pretiska da u piščevoj javnobilježničkoj ostavštini pronađe bilo kakav trag proznih zabilješki, Lisičarev famozni 'opus' ostaje na devet priča u 'Pripovijestima' te nevelikom broju pjesama, crtica, kritika i eseja objavljivanih u časopisima do Prvog svjetskog rata.
U prelistavanju Lisičareve javnobilježničke ostavštine pohranjene u Državnom arhivu u Zagrebu (dežurni arhivist odao mi je informaciju da nitko prije mene, dakle više od šezdeset godina, nije pregledavao te spise) pronašao sam dva lista papira koja su mi zapela za oko (vidi faksimile na kraju knjige): radi se o dva javnobilježnička zapisnika iz 1921. godine kojima Lisičar ovjerava valjanost nekakvih dokumenata dvjema kasnije puno poznatijim javnim ličnostima – Ivanu Pernaru, članu HSS-a i doktoru prava, bliskom Radićevom suradniku koji je metak Puniše Račića iz atentata u Beogradskoj skupštini 1928. nosio u srčanoj aorti sve do smrti u New Yorku 1967. te Božidaru Adžiji, doktoru prava i komunistu, utemeljitelju Radničke biblioteke u Zagrebu, kojeg su 1941. pogubile ustaše kao protivnika novog režima.
U nastavku ovog pogovora donosim kratki zapis eventualnog slučajnog susreta trojice doktora prava - Lisičara, Pernara i Adžije u Lisičarevom javnobilježničkom uredu, koji se vrlo lako mogao dogoditi negdje u ljeto 1921: