Nebeska košara
Martina Aničić

U kupaonici sam i uvlačim lijevu nogu u crnu najlonku s podvezicom. Budući da u svih svojih dvadeset sedam kvadratnih metara nastambe nemam ni jedno zrcalo osim kupaonskog, jedini način da provjerim opći dojam niži od poprsja jest da stanem na zahodsku školjku i poslije u glavi odraz donjeg dijela spojim s gornjim.
Mhm. Zdebljala sam se, istina, ali nije tragično. Još. Danijel je negdje u stanu, što znači da može biti samo u kuhinji ili sobi, osim ako nije posve poludio pa stoji na balkonu po ovoj mećavi i poskrivečki puši.
Od Božića, odnos nam je napet. Poljubac nismo spominjali, ah se izbjegavamo pogledati, a i razgovori su nam nekako formalni i prazni. Uopće se ne dodirujemo, što znači da me ove godine, za razliku od svih prijašnjih, neće Damijel našminkati, nego se moram sama. Prevlačim trepavice maskarom i već sad znam da će se istog trenutka slijepiti, a najkasnije za dva sata početi se mrljati oko očiju. Bez obzira što vam rekla kozmetička industrija, ne postoji
vodootporna maskara.