Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH
Marko Samardžija (ur.)

Tisućljeće dokumentirane povijesti hrvatskoga jezika primjenom različitih kriterija moguće je, naravno, različito periodizirati. Neovisno o tome koji se kriterij ili kriteriji primijene, rezultat će u osnovi biti isti: niz susljednih razdoblja, više ili manje različitih, koja zanimaju kroatistu, i slavistu, nude obilje nesumnjivo zanimljivih tema i stručnih izazova. Pa ipak, neobičnim stjecajem povijesnih prilika, vješto podupiranih ideološki snažno doziranim osjećajem za »istinito«, neznatno kraće od pola stoljeća od svih tih razdoblja radoznalost, ne samo kroatista, najviše su poticale one četiri godine, jer se o njima znalo malo, a razgovaralo nevoljko. Oni koji su ih preživjeli o njima su šutjeli jer su ih se sjećali (s obzirom na prilike, očekivano) slabo, ako ih nisu svjesno potisnuli u zaborav. Oni pak koji ih nisu preživjeli, a željeli su o tim godinama (do)znati nešto više, većinom su u nekom trenutku odustajali od te namjere suočeni s pozorno postavljenim preprekama koje su stvarno onemogućavale pristup do podataka (i njihovo iznošenje) o tome što se stvarno događalo s hrvatskim jezikom i pravopisom između 10. travnja 1941. i početka svibnja 1945. l kao što obično biva: što manje podataka, to veća fama, koju su kao poluge sustava marno širili klasno svjesni za to zaduženi pojedinci dobro raspoređeni po društvenim ustanovama u kojima se desetljećima predano mijesio i oblikovao ideološki poželjan tip istine, neovisan o činjenicama, a nerijetko i njima suprotan. Ali, kako ništa nije vječno, jednom je i tomu morao doći kraj. Još kad se kraj tek naslućivao, ili mi se danas samo tako čini, zahvaljujući vlastitoj radoznalosti i stjecaju prilika došao sam u prigodu upoznati za proučavanje spomenute problematike važan, opsežan i veoma poticajan dio germanističke literature, koji me je učvrstio u namjeri da pobliže upoznam upravo one četiri godine......