,Dosad najobimnije izdanje u kolajni Bisera Jadrana zove se Brač — kao i najveći dalmatinski otok i jedan od tri najveća u Jadranu. Otok je taj, moglo bi se reći, minikontinent — na njemu nema što nema — od glamuroznih uzmorskih ljetovališta do pastirskih nastambi visoko u gori. Brački pjesnik i hrvatski diplomat dr. Drago Štambuk, svjestan malone nesagledljivosti svoga zavičaja, kaže da je zauzesti Brač naprosto neizvedivo, nemoguće kano poljubiti vlastita usta. Brač je uvijek stoga osvajao druge, kaže on. Sva tri bračka elementa — oskudna zemlja, obilni kamen i blistavo more, osvojila su i redakciju Bisera Jadrana, koja je dosad najduže radila na jednom izdanju — mjera Brača iskazala se tako velikom da kada smo ugledali otisnuto izdanje, odmah smo se zapitali kada ćemo raditi drugi dio. Dakako, nećemo, ali kada se bude radilo prevedeno izdanje lako bi se moglo dogoditi daljnje bujanje. Jer Brač mističan i filozofijski u svojim blatačko-pustinjskim molitvenim i radnim (ora et labora), astronomsko-opservacijskim vrelima i vrletima, ratnički u sjevernom, a senzualan i pjesnički na južnim žalima i obroncima to zaslužuje. Tako i grčki i rimski, jezikom slavenski i latinski, genima ilirski, taj otok kao da uvijek otvara nove vidike i krajobraze. Drugi naš uvodopisac, akademik Petar Šimunović, brački sveznadar, uspoređuje Brač s golemim brodom koji se ukotvio u najljepšem prostoru srednjodalmatinskoga otočja, na utoku kopnenih i na raskrižju morskih putova; kontinent na otoku, kamena poema skladana u mramoru, vatromet boja, slapovi svjetla, dvadesetak slikovitih naselja s obilježjem mediteranskih gradića.
Neće na sreću taj nosač gradića nikamo otploviti — nema toga cunamija koji bi ga iole pomaknuo. A riječca gradić tu je više nego točno upotrijebljena — jer grad Brača nije na otoku nego preko mora i zove se Split. Tako veliki otok nema velikoga istoimenoga grada kao drugi, nego nisku od gradića. Neki se vide s kraja, posebice su lijepa ta mjesta noću, osvijetljena, kada se doimaju kao zbirališta prizemljenih i uz more pristalih zvjezdica. No, postoji i takozvani unutarnji đir po Braču za koji treba otići od mora prema unutrašnjosti pa, kako kaže pjesnik i profesionalni skitač Jakša Fiamengo, pronaći kontinentalnu žicu mora. Smatra on da zaći u unutrašnjost znači pokucati na vrata bračkih početaka, na vrata onih koje zavelo more i prenijelo ih na vidljiviju i sa svijetom bolje povezanu obalu, a kamo i danas sele nastavljajući proces vječna približavanja moru.
No, još je mnogo autora, pretežno zavičajaca, koji su pisali i slikali za ovo izdanje — od prvoga konzultanta Guida Quiena pa do nezaobilaznih Vladimira Nazora i Tina Ujevića. Evo ih po redu pojavljivanja: Drago Štambuk, Damir Fabijanić, Petar Šimunović, Živko Bačić, Guido Quien, Mladen Šćerbe, Gita Dragičević, Pero Dragičević, Franjo Mlinac, Ljubo Gamulin, Ivo Markusović, Darko Vlahović, Zdenko Duka, Jakša Zlatar, Maja Martinić, Radoslav Bužančić, Krešimir Skozret, Miro Kučić, Braslav Karlić, Jakša Fiamengo, Branko Kirigin, Vanja Kovačić, Tomislav Bužančić, Ivan Čizmić, Šimun Županović, Radovan Marčić, Mario Rebac, Roman Ozimec, Vlado Božić, Sinaj Bulimbašić, Ivo Eterović, Marijan Vejvoda, Stašo Forenbaher, Lara Černicki, Duško Kečkemet i svi oni koji su u impresumu izdanja.
.jpg)
