Carlo Maria Martini
Marco Garzonio

Već su 23 sata, kada se Martini oprašta sa mnom. Upravo smo prije nekoliko trenutaka okončali dugi razgovor, drugi, na temelju kojeg će nastati ova knjiga. Posljednje minute, intenzivnije i slobodnije, prolaze brzo jer razgovaram s nogu, kraj izlaza iz velikog salona za audijencije, podaleko od naslonjača grimizne boje. Srce se lakše otvara kad se pribli-žuje kraj. Kardinal mi čvrsto stišće ruku. U oba razgovora došla je do izražaja ista iskrenost: nije odbio odgovoriti ni na jedno pitanje. To je njegov stil, njegova snaga. I njegovo umijeće koje se natječe s duhom i s duhovitošću. Martini se ne povlači, zna biti iskren, otvoren, bistar, kojiput rezak i poseban, ali je i vrlo sklon dopustiti da se otkriju njegove razumne skrivene primisli, jer »tko ima uši da čuje, neka čuje«. Uostalom, ako se dogodi da razgovor postanezaplo-tnjački on će znati voditi sugovornika ili, još jednostavnije, neće voditi razgovor onako kako bi htio onaj koji sjedi njemu sučelice. On je dobro branjena i zaštićena osoba, premda se ne oslanja ni na kakvu obranu. Naprotiv.