...Ova knjiga nije roman, iako je njena namjera romaneskna.
Ona ne pripada u znanstvenu fantastiku, iako se dotiče
mitova kojima se taj žanr napaja. Ona nije zbirka čudnovatih
činjenica, iako se u njoj anđeo čudnovatog dobro snalazi. Ona
nije ni doprinos znanosti, ni instrument nepoznate nauke, ni
svjedočanstvo, ni dokumentacija, ni poduka. Ona je priča,
pomalo legenda, a pomalo istinita, o prvom putovanju u još
neistražena područja svijesti. U njoj se, kao u dnevnicima
renesansnih putnika, isprepliću bajka i stvarnost, nasumično
uspoređivanje i točna vizija.
L.P. i J. B.
Jutro čarobnjaka – uvod u fantastični relalizam kultna je knjiga '60-tih.
Prva je otvorila teme nestalih i mitskih civilizacija, Maya, Inka, Atlantide, Tule... Navijestila interplanetarne letove, postojanje i dolazak izvanzemaljaca... Probuđenje ljudske svijesti, nove dimenzije psihe, telepatiju, teleportaciju, telekinezu; modernog nadčovjeka četvrte dimenzije!
Iz predgovora:
Susreo sam se sa Jacquesom Bergierom (ubrzo ću vam reći kako) dok sam završavao s pisanjem svoga rada o obitelji duhova koja se okupila oko g. Gurdijeva. Taj je susret, kojega ne smatram slučajnim, bio odlučujući. Upravo sam bio posvetio dvije godine opisivanju jedne ezoterijske škole i moje vlastite pustolovine. Za mene je u tom trenutku počinjala druga pustolovina. Mislim da je to korisno spomenuti, ako uz to zatražim oprost svojih čitatelja. Morat će mi oprostiti što citiram samoga sebe, ako znaju da minimalo nije stalo da privučem pažnju na vlastitu literaturu: neštomi je drugo na duši. Izmislio sam priču o majmunu i tikvi. Da bi uhvatili živu zvijer, urođenici vješaju na kokosovo stablo tikvu ukojoj je kikiriki. Majmun dotrči, uvuče šaku, zgrabi kikiriki izatvori šaku. Ne može izvući ruku. Ono što je zgrabio čini ga zarobljenikom. Izišavši iz Gurdijevove škole. Napisao sam:«Treba pipkati, ispitivati zamke, a zatim se lagano povući. Nakon što donekle zadovoljimo znatiželju, trebamo nježno vratiti pažnju na svijet u kojemu živimo, ponovno steći svoju slobodu i svoju lucidnost, nastaviti svojim putem na zemlji ljudi kojimapripadamo. Bitno je uvidjeti u kojoj se mjeri suštinsko kretanje takozvane tradicionalne misli podudara s kretanjem suvremene misli. Fizika, biologija i matematika u svojoj krajnjoj točki danas se preklapaju s nekim podatcima ezoterije, podudaraju s određenim vizijama svemira, s odnosima energije i materije, koje spadaju u vizije naših predaka. Današnje znanosti, ako im pristupimo bez znanstvenog konformizma, komuniciraju sa starim magovima, alkemičarima, taumaturzima. Pred našim se očima odvija revolucija, a to je nenadano spajanje razuma, na vrhuncu njegovih osvajanja, s duhovnom intuicijom. Za uistinu pažljive promatrače, problemi koji se postavljaju suvremenome umu više nisu probleminapretka. Pojam napretka već je nekoliko godina mrtav. Riječ je o problemima promjene stanja, o problemima preobrazbe. U tom smislu, ljudi koji se bave činjenicama koje pripadaju vanjskomiskustvu kreću se u smjeru budućnosti i čvrsto pružaju ruku avangardnim znanstvenicima koji pripremaju dolazak svijeta koji nema ništa zajedničko sa svijetom u teškoj tranziciji u kojemućemo živjeti još nekoliko sati.»
Upravo tu temu ćemo razvijati u ovoj knjizi. Trebamo, dakle,rekao sam si prije nego što sam se prihvatio te teme, projicirati svoj um daleko unazad i daleko unaprijed da bismo shvatili sadašnjost. Primijetio sam da ljude koji su jednostavno «moderni», a koje prije nisam volio, s razlogom nisam volio. Ali krivo sam ih osuđivao. Njih, u stvari, treba osuđivati jer njhov duh zauzima samo isuviše malen odsječak vremena. Tek što su se pojavili, već su zastarjeli. Da bismo bili prisutni, moramo biti suvremenici budućnosti. A čak i daleku prošlost možemo opažati kao odjek budućnosti. Prema tome, kada sam počeo ispitivati sadašnjost, dobio sam o njoj odgovore koji su bili prepuni čudnovatosti i obećanja.
JUTRO ČAROBNJAKA IZ PREDGOVORA
