Sporazum Cvetković-Maček
Ljubo Boban

Već u knjizi Sporazum Cvetković-Maček Ljubo Boban pokazuje vrline koje su ga krasile kao historičara: rad na pronalaženju novih izvora, njihova beskompromisna analiza i obrada te na kraju upotreba u znanstvenom tekstu kojim često dovodi u pitanje ranija stajališta historiografije. - Damir Agičić

Ljubo Boban otkrio je mnoge nove dokumente, široj javnosti dotad nepoznate i nekorištene u historiografiji. Jedan od ocjenjivača disertacije, Vaso Bogdanov, tražio je od Bobana da iz disertacije izbaci neke tvrdnje za koje je smatrao da su sporne, a Jaroslav Šidak i Mirjana Gross predložili su Bobanu neka revidira svoje tvrdnje o Mačekovu velikohrvatstvu i zamijeni to „drugim, ispravnijim pojmom”. Boban je poslušao savjet svojih profesora i izostavio tvrdnje o „velikohrvatskom karakteru” Mačekove politike u vrijeme donošenja sporazuma, pa je termine „velikohrvatske ambicije” ili „velikohrvatski program” zamijenio „teritorijalnim zahtjevima” odnosno „teritorijalnim programom”. Druga polemika dogodila se nakon što je 1965. na Filozofskom fakultetu u Zadru obranom disertacije Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. doktorirao Franjo Tuđman. Ljubo Boban u Telegramu je iznio ozbiljne optužbe da ga je Tuđman plagirao, osobito u dijelovima svoga rukopisa gdje objašnjava postanak Sporazuma Cvetković-Maček i Banovine Hrvatske. U polemiku se uključio i Tuđmanov mentor Vaso Bogdanov, koji je imao primjerak Bobanove još neobjavljene disertacije o Sporazumu Cvetković-Maček. Bilo je očito da je Tuđman neovlašteno došao do Bobanova rukopisa i da ga je prekomjerno koristio.

Iz knjige:

Kao što su vanjskopolitički razlozi djelovali na Beograd da otvori novi kurs u hrvatskom pitanju, tako je iz vanjskopolitičkih razloga i vodstvo HSS-a bilo spremno na kompromis s Beogradom. Pred opasnošću za opstanak ne samo Jugoslavije u cjelini već i Hrvatske u vezi s tim Maček je pristao i na parcijalno zadovoljenje onih maksimalnih zahtjeva koje je dotada isticalo vodstvo ove stranke. Dajući prioritet jugoslavenskom rješenju hrvatskog pitanja, vodstvo HSS-a bilo je zainteresirano za stabilizaciju i održanje Jugoslavije, već samim tim što se to predstavljalo kao najbolje rješenje i za Hrvatsku da se prebrode iskušenja koja je donosio svjetski rat. Sklonost vodstva HSS-a na kompromis zbog vanjskopolitičke situacije bila je uvjetovana nizom razloga. Zbog nemogućnosti da se unutrašnjim snagama iznude koncesije od Beograda (što se dotada u praksi pokazalo), vodstvo HSS-a pridavalo je posebnu važnost vanjskom faktoru koji bi u tom smjeru mogao presudno djelovati na Beograd.

U vrijeme sklapanja sporazuma vodstvo HSS-a nalazilo se u proturječnoj situaciji: s jedne strane, rukovođeno željom da se na svaki način izbjegne rat i stoga odlučno da se s Beogradom postigne makar parcijalno rješenje, a, s druge, polazeći od toga da je opasnost izvana glavni razlog koji tjera Beograd na koncesije, prije svega nastojalo je do maksimuma iskoristiti vanjskopolitičke teškoće Beograda gubeći pri tome iz vida stvarno značenje onog osnovnog pitanja – kako da se izbjegne rat, odnosno da se Jugoslavija što efikasnije konsolidira i za slučaj ako u rat ipak bude uvučena, koje pitanje je, dakle, i bilo jedno od glavnih razloga da je vodstvo HSS-a bilo spremno na reduciranje svojih dotadašnjih zahtjeva.